“Počeli smo prije osam godina na jednom jutru i svake godine povećavali proizvodnju, ovisno o potrebama tržišta. Ove smo godine papriku zasijali na 8 jutara. Lani smo je proizveli oko tri i pol tone, a kupci su uglavnom proizvođači slavonskog kulena, koji bez slavonske paprike ne mogu dobiti certifikat za proizvodnju tog zaštićenog proizvoda. Oko 700 kilograma prodao sam proizvođaču začina u Zagreb, isto toliko kupio je mesar iz Bosne, a ostatak prodam po okolnim selima”, pojašnjava Darko. Prodajna cijena na veliko je 80 kuna za kilogram, a u maloprodaji 100 kuna.
“Paprika se sije specijalnom sijaćicom. Sve se ručno radi, tri puta se okopava i ručno bere, skidaju se peteljke… Jedino što nije ekološki umjetno je gnojivo jer ne mogu naći toliku količinu stajnjaka za zasijane površine. Kvaliteta se redovito kontrolira, uzorci paprike idu na analizu jer bez zadovoljavanja najstrožih parametara ne može u prodaju”, otkriva Marić.
Vremenske im prilike, kaže, ne idu na ruku, na površini zemlje stvorila se kora i Marići sada pogledavaju u nebo prizivajući kišu da malo omekša zemlju i omogući paprici da ponikne. Dozrijevanje kreće krajem kolovoza i bere se do kraja listopada u tri turnusa.
“Paprika mora biti fiziološki potpuno zrela, nema toga da se na mjestima malo zeleni jer tek kada je sto posto zrela, dobiva pravu aromu i kvalitetu”, otkriva. Prijašnjih su godina Marići proizvodili znatne količine konzumne paprike, baburu i rogu, posla je bilo mnogo, a zarada je izostala.
“Najkvalitetnije sjeme plaćali smo 80 lipa za jednu sjemenku, a za kilogram paprike dobivali samo 2,5 kuna. I onda su nam tu našu papriku otkupljivači prodavali po trostruko većoj cijeni od 7 kuna za kilogram” revoltiran je naš sugovornik. Svjestan je, kaže, da bez investicaija u osuvremenjavanje proizvodnje nema napretka.
“Onaj tko ne ulaže, u ovom poslu ne može opstati jer ga vrijeme pregazi. Lani smo kupili golemi tifon s topom za navodnjavanje koji zalijeva po 50 metara u lijevu i desnu stranu, a za papriku smo nabavili najsuvremenija kišna krila raspona 50 metara. Kupili smo i stroj koji sije sve živo s podesivim razmakom redova, što je vrhunsko rješenje, tako da više nemamo nikakvih proble ma sa sjetvom”, zaključuje Marić.
Jutro pod bundevama
Marići su na više od jutra zasadili i bundeve zbog sjemenki za grickanje. S tom su proizvodnjom krenuli lani i trebaju im tri do četiri godine da se uhodaju i pozicioniraju na tržištu. Sa suradnjom s trgovačkim centrima imaju, kažu, jako loša iskustva. “Godinama nas iskorištavaju i preko naših leđa zarađuju. Jedan poznati trgovački lanac i lani me ‘zavaljao’ za 40-ak tisuća kuna pod krinkom da mi roba ne valja. Dovedu nas pred svršen čin, moramo potpisati količinu koja ide u otpis jer su plodovi navodno prezreli i već počeli trunuti, što nam odbijaju od iznosa koji nam trebaju platiti”, žali se Darko.
“Trule” dinje na policama
Marić je još u bivšoj državi bio među najuspješnijim proizvođačima lubenica, tim se poslom bavio više od 30 godina, ali je lani odustao zbog nelojalne konkurencije koja im je ugušila proizvodnju. Također je uzgajao i dinje. Zgrozio se kada je svoje “otpisane” dinje, koje je prepoznao po naljepnicama, a za koje je otkupljivač tvrdio da su istrunule, pronašao na policama trgovačkog centra, prisjeća se.
Marija LEŠIĆ OMEROVIĆ/glas-slavonije.hr