Jednom davno, igrajući se s djecom iz susjedstva, dobila sam udarac nogometnom loptom drito u glavu. Iako lopta prema mojem licu nije letjela strahovitom brzinom koju postižu udarci svjetskih nogometaša, prikovala je moje dječje tijelo na travu u dvorištu. U ušima mi je zujalo, dobrih pola sata nakon tog bliskog susreta obrazi su mi se žarili, a suze blistale, zarobljene u iznenađenim očima. S jedne strane lica ukrašavala me crvena boja, a s druge bijela. Izgledala sam kao prepoznatljiva boja hrvatskih navijača. Boja koja povezuje sve nas koji volimo ovu malu grudu zemlje. Taj crveno-bijeli stisak oko srca ovih dana osjetimo još snažnije. Svjetsko nogometno prvenstvo ušlo je u svoju završnicu, a nogometaši ove male države, koju mnogi ne znaju pronaći na zemljopisnoj karti, igraju u finalu. Koliko je značajan taj njihov uspjeh jasno je svima, čak i nepristranim promatračima, stranim državljanima ili nekome poput mene, kojoj svo nogometno iskustvo stane u jednu malu dječju uspomenu.
Nogomet, ta najvažnija sporedna stvar na svijetu, nije nešto o čemu znam mnogo. Zapravo, iskrenije bi bilo reći da o nogometu ne znam ništa, a razlog tome je prilično jedostavan – u njega nije usmjerena moja strast. Umara me što nogometne utakmice traju kao dvosat matematike, tabele i lige su mi nerazumljive kao hijeroglifi, a sama igra ovisi koliko o vještini, toliko i o sreći. Čak ni one riječi Mladena Delića „Ljudi moji, je li to moguće!“ ne pamtim kao nešto što sam doživjela, već kao dio zajedničkog sjećanja i sportskog žargona. Prije ovog škrabanja po tastaturi morala sam izguglati kada se dogodio taj komentatorski usklik. Internet kaže 1983. godine u Splitu na kvalifikacijskoj utakmici za nastup na Europskom prvenstvu. Nakon toga sam znatiželju nastavila hraniti brojnim situacijama iz dugačke nogometne povijesti. Maradonina „ruka božja“ na četvrtfinalu Svjetskog kupa, škorpionski golman Higuita, Tottijev emocionalni oproštaj, Casillasove neuspješne obrane, nesretni jedanaesterci sa Turcima i pobjeda nad Njemačkom samo su dio mojih internetskih pretraživanja. Svoje nogometno pamćenje osvježila sam i dokumentarcem o prvoj generaciji Vatrenih i moram priznati da mi je vremenski odmak dobro došao. Iako smo težinu njihove brončane medalje svi osjećali, bilo je zanimljivo prisjetiti se koliko je tada bilo važno svako dodavanje lopte, driblanje i svako izvođenje iz kornera i što nam je značio svaki prekšaj, svaki karton i svaki pogodak. Nije nogomet bez razloga društveni fenomen i najzanimljiviji dio sociologije sporta. U njega su utkani osjećaji, misli i nadanja ne samo onih koji ga igraju na terenu, već i svih koji gledaju za loptom. Dio je života velikog broja ljudi koji se rado voze na tom vrtoglavom toboganu emocija. Radost i tuga izmjenjuju se munjevitom brzinom. Lopta je sad na ovoj strani terena, sad na onoj. Ljutnja i nervoza često sjednu na naše fotelje u dnevnoj sobi, dok gledamo kako suparnički igrač izvodi svoj oskarovski nagrađivan pad za prekršaj. Zagrljaji i suze radosnice pljušte kada ekipa za koju navijamo u zadnji čas zabije gol i odvede naš tim do slatkog i opojnog osjećaja pobjede. Na drugoj strani sjede ljudi olovnih lica i tužnih pogleda. Ponekad se lopta okrene kontra nas, pa onda mi potonemo u taj osjećaj beznađa i razočaranja, a ponekad se u to driblanje osjećajima upetljaju i niski porivi, pa nam nogomet pokaže svoje ružno lice. Kao onaj sportski trenutak kad je Zinedine Zidane glavom u prsa udario Materazzija i zaradio crveni karton. Ovaj ga je uvrijedio, opsovao mu majku i sestru, dok mu je mati ležala u bolnici, pa je čovjek popustio pod pritiskom i odlučio zaboraviti i na nogomet, pravila i pehare. Ništa neobično, nismo anđeli. Činimo greške i ružne stvari u svim aktivnostima kojima se bavimo, pa tako i u sportu. Ogroman je broj usporenih snimki koje vrte nogometaške uvrede, pljuvačke, podbadanja, provokacije i bezbrojne druge gadosti. Nesportsko ponašanje, bilo samih nogometaša, trenera ili navijača, najtužniji je mogući ishod neke utakmice. Sport bi trebao biti vrlina, a ne mana. Prilika za rast i poboljšanje, put prema uspjehu, a ne postolje za slijepi ponos. Sport bi nas trebao naučiti kako se nositi sa jedanaestercima života i stvarati prilike iz neprilika, kako biti dostojanstven i skroman i u porazu i u pobjedi, jer u utakmici života ´fair play´ je najbolja obrana. Srebro i zlato samo su medalje, zaslužena nagrada za naporan trud i dobar uspjeh, ali ako ćemo koristiti trofeje kako bismo ispunili rupe u duši, svaka pobjeda će biti jalova, a svaki poraz korak unatrag.
A ja, koja nikad nisam bila neki sportaš niti veliki ljubitelj sportskih natjecanja, iskreno moram priznati da sam uživala u svakoj utakmici koju je odigrala hrvatska reprezentacija na ovom prvenstvu. Gledala sam ih s velikim interesom, usput ispitivala supruga kojekakva nogometna pitanja, prigovarala zbog pristranih sudačkih odluka i stiskala šaku u veselju zbog svakog gola. I dok sam tako promatrala igru i igrače, dogodilo mi se nešto sjajno. Bilo je mnogo situacija, ne samo za golove, već i za moje unutarnje putovanje. Bezbroj puta sam se ulovila u suzama. Onim pravim radosnim, kad čovjeka preplavi osjećaj tuđe sreće. Na televiziji prikažu kadar nekog djeteta odjevenog u argentinski dres kako veselo grli našeg igrača, a meni kruškolike suze zatrepere u kutu oka. Navijači pjevaju Moja domovina, a meni zadrhte obrazi. Ili nogometaši plaču, a moje se srce sakrije u ošit. Kišu radosnih suza sam isplakala kad sam u usputnom skrolanju po fejsbuku naišla na video dječje nogometne lige. Podmladak Barcelone pobjedio je ekipu iz Japana, a na pobjedničko mjesto je stala njihova iskrena solidarnost. Zabavljale su me brojne internetske šale o nogometašima, ali pomalo i zabrinule gorke primjedbe na račun nogometa. Zar smo toliko osakaćeni društvenim porazima, pa se više ne znamo ni radovati?
Nogometna groznica možda nas snažno trese, ali nije toliko jaka da ljudi ne mogu prepoznati što je dobro, a što loše. Biti navijač ne znači zaboraviti probleme, već ustrajati unatoč njima. Kad prvenstvo završi svi ćemo se vratiti u svakodnevicu vlastitih života, čuvati svoje golove najbolje što možemo i njegovati zajedničku uspomenu na dane kad smo s osmijehom na licu gledali jedni druge, veselili se na ulicama i uživali u zajedničkoj sreći.
Toj navijačkoj euforiji u nedjelju ću se opet pridružiti i s veseljem bodriti našu ekipu. Ne zato što sam se zaljubila u nogomet, već zato što ne mora čovjek pisati eseje o nogometu, biti sportski izvjestitelj ili obožavatelj da bi shvatio koliko je mnogo pogodaka radosti u zadnjih mjesec dana zatreslo mrežu naše kolektivne svijesti. Radovat ću se, jer gledam svoj narod sretan. Medalje u rukama naših nogometaša zasluženo će blistati. Njihov uspjeh i kilometri koje su istrčali razbudili su nadu u našim umornim nogama i podsjetili nas što sve možemo postići ako igramo kao tim.
Zato, igraj moja Hrvatska!
Viktorija Majačić
