19. siječnja – vani je tmurno i nebo je obojano sivim nijansama. Zrak je hladan, a ja sam na toplom. Opet čitam „Male žene“, tek sam na početku i sestre March su se upravo odrekle svog božićnog doručka i odnijele ga u kuću punu gladne djece. Nisam tu knjigu taknula godinama, a sada se opet pitam isto – zašto neki ljudi i u najgorim okolnostima pronađu pukotinu kroz koju mogu još snažnije zablistati, a drugi ugase svoj plamen.
23. veljače – od danas uvodim novu tradiciju u svoj dom. Čini mi se prigodnim, dok na gradskom trgu sve treperi od šokačkih napjeva i zlatoveza. Život brzo prolazi i uzaludno je čekati sreću. Zato, više ne čuvam šalice u vitrini za posebne događaje i nema više svečanih tanjura koji čekaju iza stakla. Šalice i tanjuri nisu uspomene.
12. ožujka – čitavog dana u mislima mi treperi lice jednog ostarjelog Talijana. Njegovo naborano čelo i nekoliko pramenova sijede kose. Nečiji djed, suprug, prijatelj. Uz jutarnju kavu gledala sam televiziju, a on je stajao u dugačkom redu ispred ljekarne. Na pitanje britanske novinarke da li je zabrinut odgovorio je da jeste, ali ne za sebe. Prkosno je pokušavao zaustaviti podrhtavanje brade i suze što su se skupljale u njegovim umornim očima. Riječi koje je dodatno rekao pretvorile su moje jutro u dugačku cestu suosjećanja i u meni probudile želju da svatko od nas pronađe izlaz iz patnje. Rekao je točno ovo – „Zabrinut sam, ali ne za sebe. Zabrinut sam za sve ljude sa svih strana svijeta, ali najviše za one koji su već bolesni, stari ili siromašni.“ Ovo ‘siromašni’ još uvijek mi odzvanja kroz glavu.
21. ožujka – pokušavam ostati mirna, ali neprestano me bombardira naša kolektivna neozbiljnost i nemar. Teško mi je usporiti otkucaje svog zabrinutog srca i vidim samo patnju koja se nečujno nadvija nad svima nama. Jednostavno mi nije jasno zašto stvaramo minijaturne krugove pakla, umjesto da sačuvamo sve ono dobro što imamo. Kao da smo zaboravili da su naši zdravstveni djelatnici i prije skoka ovog virusa iz životinjskog svijeta u svijet ljudi bili preopterećeni? Zar ćemo dopustiti našoj oholosti da stavi još veći teret na leđa onih koji si ne mogu priuštiti ostanak doma sa svojim bližnjima? Na već iscrpljene ruke svih onih koji moraju raditi i držati nam glave iznad vode? Prsti mi podrhtavaju dok ovo pišem. Slagala bih kad bih rekla da nisam uplašena. Samo kamen ne bi puknuo od težine situacije koja nas sve povezuje. Nikada prije nije bilo jasnije koliko smo međusobno isprepleteni, a vrijeme koje je pred nama ispričat će priče koje naši koraci sada ispisuju. Voljela bih da zdrav razum i suosjećajno srce budu i ostanu naši putokazi.
8. travnja – gledajući današnji prijenos konferencije plakala sam kao krokodil. Prvi put nakon nekoliko tjedana vijesti su pronašle put do suza koje su se skrivale ispod mog oklopa. Jedini pokretni dio mog tijela bila je donja čeljust. Zubi su se silovito sudarali. Novinarska pitanja su pljuštala ispod jednokratnih zaštitnih maski, a godišta oboljelih su se zrcalila na mojim obrazima. Turobne misli eksponencijalno su se razmnožavale u mojoj glavi, a onda odjednom, lepet krila i poznati pjev odjeknuše pred balkonskim vratima. Lastavica. Vratila se u svoje šest godina staro gnijezdo, a mene katapultirala natrag u trenutak. U ono vječito ‘sada’. Osmijeh mi je bio umrljan suzama, kosa raščupana, ali bila sam sretna. Ubrzo mi je u sjećanje došla jedna druga ptica koju davno vidjeh u dokumentarcu o životu na Nilu. Egipatska pješčarka. Plavetna ptica što živi u simbiozi s krokodilom i unatoč golemom riziku ulazi u otvorena usta prepuna oštrih zubi. Skidajući s njih ostatke hrane puni svoj želudac. Nadimak joj je krokodilski zubar. Poput te ptice, potplaćeni i prečesto zanemareni radnici sada su naši jedini njegovatelji. Krokodilova usta širom su otvorena. Oni ih moraju očistiti. Svakodnevno se izlažu opasnosti, iako ih zubi ovog virusa mogu lakše i brže prožvakati nego ikoga od nas. Sjediti u sigurnosti vlastitog doma je nešto o čemu oni ne mogu ni sanjati, a ono o čemu oni sanjaju mi ne možemo ni zamisliti. Vjerujem da svatko poznaje barem jednog takvog radnika. Poput nas, i oni u svojim gnijezdima čuvaju svoje bližnje. Zbog njihove žrtve mogli bismo malo manje timariti vlastito perje. Biti ptica pjevica, a ne grabljivica.
14. travnja – nisam farbala jaja za Uskrs, ni jela mladi luk. Nećaka nisam zagrlila više od mjesec dana, mamin glas čujem samo preko telefona, ne ispijam kave sa svekrvom i ne idem s prijateljicom na duge šetnje ispunjene toplim razgovorom. Ne sjedim u bratovom dvorištu i ne igram se s njegovim psima, nisam išla sa sestrom na groblje i ne vidim slatke osmijehe mojih malenih nećakinja. Nedostaju mi oči mojih bližnjih i maštam o tome kako uranjam u njihove zagrljaje. Ali sve te moje patnje su malene i činim ono što mogu. Čuvam tuđu sreću. Izolacija nije teška ako imaš svoju oazu. Svoj dom. Mnogima taj blagoslov nedostaje.
21. svibnja – dobrota je zarazna, ali laž putuje brže. U malom mjestu poput našeg ne treba mnogo vremena da se proširi neka novost, neutemeljena poluistina, običan trač ili čak virus. Međusobno smo isprepleteni i povezani različitim načinima, a o mnogim nitima koje nas spajaju uopće ne razmišljamo. Zašto tako brzo zaboravljamo da živimo pod istim nebom?
9. lipnja – krov je mokar. Ispod strehe mog srca su se ugnijezdile ptice čežnje. Šire svoja krila, neprestano se glasaju, a ja uzaludno tražim sreću pod njihovim perjem. Nedostaje mi nešto čega odavno nema. Vrijeme kad vijesti s televizijskih ekrana nisu stizale do mene. Ponekad poželim raširiti krila i kao ptica odletjeti. Ali onda se sjetim da ni pticama život nije uvijek pjesma. Pogotovo ako u gnijezdu sjede četiri gladna usta, a kiša pada.
10. srpnja – ljetno sunce sjedi visoko na nebu bez oblaka. Vrat mi je znojan, izrasle šiške sakrila sam iza ušiju. Lepršava punđa moje kose sa svakim novim korakom sve je nestabilnija. Uskom stazom prolazim pored praznih dvorišta, dok iz žednog cvijeća isparavaju mirisi. Prugaste ose glasno zuje oko drveta jabuke. Hrane se slatkim voćnim sokom, a meni je vruće, grudnjak me steže i počinjem žaliti što nisam na nos stavila sunčane naočale. Na oknu jednog prozora spava šarena mačka. Čuvši moje korake pomaknula je lijevo uho. Na njemu se vidi duboka brazda stare ogrebotine. Sigurno iz neke ljubavne nevolje. Ja prolazim, ona nastavlja neometano spavati. Pred jednim rascvjetanim ulazom ugledam stariji bračni par. Sjede na verandi. Ispred njih brojne glavice crvenog luka. Strpljivim rukama pletu ih u dugačke pletenice. Na vazdazelenoj živici njihovog dvorišta pauk je raširio svoju gustu mrežu. Nožice nekog nesretnog kukca bezuspješno pokušavaju pobjeći. Isto činim i ja. Pokušavam pobjeći od vijesti s televizije, od umora i zabrinutosti. Od čežnje. Ubrzavam korake koji me vode prema groblju. Znam da ću se bolje osjećati kad na tatinom grobu zapalim svijeću. Možda zapalim i cigaretu. Možda ću s oblacima dima uspjeti otpuhnuti i nervozne misli. Dok sam prolazila ulicom, grlica je gugutala s nekog krova, a ispred jedne kuće, u hladovini, na drvenoj klupi koju odavno nitko nije osvježio novim slojem boje, sjedile su dvije stare žene. Ljepota je na njihovim licima blistala prije mnogo desetljeća. Sada se na njima zrcale brige. Jedna od njih je odjevena u crninu, ruku je prislonila na drveni štap, a pod bradom joj je čvrsto zavezana crna marama. Okomite brazde s obje strane njenih usta široke su kao moj kažiprst. Udubljene su u razgovor i uopće me ne primjećuju. ‘Nije im nimalo stalo do zdravlja ljudi. Samo do svoje koristi.’ reče starica u crnini. Druga žena potvrdno kimnu glavom i mirno izgovori: “Moje je vrijeme prošlo. Žao mi mladosti..što moraju sada živjeti.” Boja njenog glasa i gruba iskrenost tih riječi bila je u potpunoj suprotnosti s njenom odjećom. Na nogama je imala nataknute ljubičaste papuče, nosila je dugačku svjetloplavu haljinu kratkih rukava, a jednom je rukom pridržavala bijelu maramicu na grudima i povremeno njome odmahivala. Preko haljine nosila je zakopčanu kućnu pregaču bez rukava s dva prišivena zelena džepa na obje strane. Šareni cvjetići na pregači zadrhtali su od tuge, a moje dvije riječi ‘dobar dan’ oprezno odjeknuše ulicom. Na trenutak mi se učinilo da ih vidim kad su bile djevojke. U mojoj glavi njihovi ondašnji razgovori nisu bili obavijeni maglom neizvjesnosti. Bili su puni mogućnosti. Ljubazno su mi uzvratile pozdrav i blago se osmjehnule. Nekoliko koraka kasnije, gumica je prestala držati moju kosu na okupu. Vjetar se polako popeo uz moje noge do raspuštene grive i zaplesao. Moja suknja je pratila ritam ljetnog lahora i iako sam hodala poznatom stazom, koraci su mi odjednom postali mekši. Nježniji.
4. kolovoza – vrijeme je darežljiv lopov. Oduzme nam nešto ili nekoga tko nam je drag, a kasnije nam svu tu ljubav vrati. Kroz uspomenu ili ponovni susret. Nešto slično čini i virus, koji se krajem prošle godine ušuljao u naše živote. Sada tjedno zarazi otprilike milijun ljudi, maske su svima postale dio svakodnevice, ali život teče dalje. Svako jutro iznova nam daruje priliku da nekoga volimo.
16. rujna – pokušati utješiti osobu koja plače preko telefona je beskrajno bolno. Ne možeš ju dotaknuti, zagrliti ni stisnuti drhtavu ruku u svoj zaštitnički dlan. Ne možeš gledati njene suzne oči i brzo ti ponestaje riječi utjehe, ali i dalje pokušavaš biti glas pomoći i razumijevanja. Osjećaš snagu, ali i bespomoćnost. Hvataš se za slamke. Ovaj virus svima je jednako težak, ali ne nosimo taj teret istim rukama. Neki su i prije ovoga bili ranjeni.
21. listopada – sjedim doma u šlafroku, friško oprane kose, jedem žgance i gledam film. Kućna toplina mi godi. Žuti mačak spava na mojim bedrima. Okus hrane se slatko otapa na nepcu, dok na televiziji ljudi bez maski na licima bezbrižno sjede u kafiću. Epidemiološke mjere ne umanjuju radost njihovog susreta, a hešteg s desnog kuta televizijskog ekrana neprestano titra negdje ispod gornjeg dijela moje pidžame. Negdje oko ošita slova se pretvaraju u otkucaje srca.
2. studenog – kad je Jesenjin svojom krvlju ispjevao ‘umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova’…sigurno nije znao da će jednom sprovodi bez zagrljaja i posljednih poljubaca biti jedini način nekome reći ‘doviđenja’. Umjesto stiska ruke pružaš zgrčeno srce i šutiš odvojen od drugih. Ista vas hladnoća obavija, a iznad ruba svake maske proviruju iste oči. Pogled im je zamagljen i odsutan, iza njega se skriva nemiran, ražalošćen um. Glasom robota govoriš svoje osobne podatke dežurnom redaru, on ih žurno zapisuje, a ti plakati ne možeš.
13. prosinca – ova je godina bila jedan dugačak niz trauma, a većina mojih fantazija ispunjena je zagrljajima. Ne znam kako se tuđe misli stežu i rastežu zbog onoga što bi željeli učiniti, a ne mogu, ni što im najviše nedostaje od prijašnjeg života. Možda maštaju o jednostavnim stvarima poput mene. Osmijehu koji ne sakriva usne i dodirima koji nisu prijetnja zdravlju.
29. prosinca – potres. Moje tijelo nije zadrhtalo, niti su stopala osjetila nesigurnost, vijesti o tome sletjele su mi na viber. Očiju punih suza gledala sam vijesti i neprestano listala stranice mog mobitela. Ispod površine društvenih mreža pronašla sam ljude. Organiziraju se, prikupljaju pomoć i žele činiti dobro. Zar to nije predivno? Zaista, ljudsko srce može biti slomljeno i porušeno, ali ono i dalje kuca.
Viktorija Majačić