VIKI, LJETO I PIJACA

VIKI, LJETO I PIJACA
Nježni povjetarac igra se s mojom haljinom, dok prelazim preko pješačke zebre. Jedan dječak stoji pokraj svoje mame u redu ispred bankomata i jede svježe ispečenu kiflu. Zadovoljno žvače i veseli me njegova neometana dječja sreća. Voljela bih da svatko može barem jednom dnevno osjetiti takvu neopterećenu radost i uživati u trenutku kao taj mali crnokosi dječak. Jedna roda u niskom letu preleti preko zgrade, a njegove zjenice zaiskre znatiželjom. Sjedokosi muškarac pažljivo gura svoj bicikl kroz gužvu i ne gleda u nebo. Na njegovom licu nema znatiželje. Pokušavam mu odrediti godine. Staračke pjege na njegovim rukama govore mi o djetinjstvu u sjeni jednog rata. Idemo u različitim smjerovima, ali imamo nešto zajedničko. Pozdravim ga, iako ga ne poznajem, a zvuk akustične gitare razlijeva se ulicom polako kao rijeka. U Savi sam se kupala samo jednom nakon poplave, pomislim i ubrzam korake. Nakon desetak metara ugledam dobro poznati prizor. Betonske klupe ispunjene plodovima zemlje, a ljudi između redova užurbano kruže poput pčela na livadi. Kupuju plodove tuđeg rada. Pridružujem im se i slijedim svoju kartu s blagom. Nakon desetak minuta moja torba je do vrha ispunjena. Na ramenu osjetim njenu težinu i polako se uputim kući zahvalno noseći taj teret.
– Pasja vrućina. – izgovori jedna starija žena iz zadnjeg reda.
Stoji ispod malenog suncobrana i razgovara s prodavačicom za stolom pokraj njenog. Obje su uvjerene kako će ovo biti loša godina za poljoprivredu. Moja pokojna profesorica zemljopisa sigurno bi potvrdila njihovu zabrinutost, a ispod tmurnih oblaka u daljini proviruje ljetno sunce.
– Samo da ne bude leda. – odgovori joj mlađa žena, a ja zastanem i pogledam prema staričinom stolu.
Nekoliko svežnjeva kopra zavezanih koncem, sitne mrkve, bijeli luk i jedna glavica kupusa uredno su posloženi. Priđem bliže i na stolu ugledam dvije tikvice i jedan mali karfiol. Žućkasti cvjetovi karfiola prošarani su tamnijim žutim točkicama koje podsjećaju na tučak tratinčice, a crna marama koju starica nosi svezanu oko vrata vraća me u djetinjstvo.
Moja baka je uvijek nosila maramu. To je bila prva stvar koju je ujutro stavljala na sebe i posljednja koju je skidala prije spavanja. Moji ljetni praznici bili su ispunjeni sezonskim poslovima u njenoj bašći, a svakodnevna nagrada za moj marljivi rad bilo je kupanje u dugačkoj aluminijskoj kadi. Svakog bismo jutra, nakon doručka, smjestile kadu na sredinu dvorišta. Nakon toga bih grabila vodu iz bunara kantom svezanom o dugačko uže i do vrha napunila svoj mali bazen. Tople zrake sunca tijekom dana bi ugrijale vodu, a kad bi žega popustila uskočila bih u kadu spretno kao mala guska. Prvo bih se ja brčkala u vodi, onako kako to sva djeca rade, uz ciku i uživanje u svakoj kapi vode. Kad bih završila s kupanjem, došao bi red na baku. Skinula bi svoje dokoljenice i sapunom oprala noge. Zatim bismo zajedno sjele na male kamene skaline ispred ulaza u kuću. Sunce bi tada obično bilo jako nisko na nebu, a nas dvije bismo ribale pete o sivkasti vapnenac stepeništa i razgovarale o poslovima idućeg dana. Nakon pranja nogu bilo je vrijeme za večeru i svjetlost petrolejke.
– Bako, uzet ću obje tikvice i karfiol. – obratim se starici na pijaci.
U torbi već imam jednu tikvicu i glavicu karfiola koja je krupnija je od ove koju kupujem od bake s maramom, ali nema na njoj nimalo sunca. Bijela je kao moj sijedi pramen. Starica posegne za plastičnom vrećicom, ali s osmijehom na licu joj kažem da za njom nema potrebe.
– Ima još mjesta u mojoj torbi. Nije nimalo teška.

Viktorija Majačićs

11. srpnja 2021.