Zahladilo je i zima će uskoro u svoj zagrljaj primiti čitavu ravnicu. Polja su obavijena maglom, a inje umjesto cvijeća blista na zemlji. Drveće je odavno odjenulo zimsko ruho, a zbog tri jablana prošle sam srijede pošla u dvoranu ‘Mladost’. Istoimena predstava u izvođenju Gradskog amaterskog kazališta okupila je Županjce u repriznom terminu. Scenografija je bila tipična za naš kraj, šokačka kuća i pored nje malena kapelica, s jednom razlikom; snaša nije bila ponosno okićena najboljim zlatovezom, već je na scenu izašla u crnini. Priča koja se odvijala pred okupljenom publikom bila je svjedočanstvo jednog života. Bila je to istinita i nesretna sudbina ispričana nam prema tekstu Snježane Puljić i u režiji Marka Sabljakovića. Gledatelju brzo postane jasno da su „tri jablana“ zapravo tri sina, a snaša u crnini, njihova majka. Taj običaj nošenja korotne odjeće svima nam je poznat. Kad odlazimo nekome na sprovod uvijek pažljivo biramo tamniju, skrušeniju odjeću i svatko od nas poznaje barem nekoliko starijih snaša koje su se zavjetovale na nošenje crnine do kraja života. Možda trenutno i sami na sebi nosimo taj mali pečat tuge ili se s nježnošću sjećamo vlastite bake koja, nakon što je djed umro, nikad više nije odjenula neko drugo ruho, osim crno.
Kroz tugu njenog lika, Snježana nam govori upravo o gubitku bližnjih. O toj univerzalnoj patnji koja ne pravi nikakvu razliku između bogatih i siromašnih, patnji kojoj nije važno jeste li plemenitog ili seljačkog roda. Kroz suze nam priča svoju priču i sa nostalgijom se prisjeća sretnih dana. Sjetno razmišlja o danima kad su joj sinovi bili djeca, veseli slavonski vragolani i sa zahvalošću se sjeća kako crni oblaci nesreće tada nisu svraćali u njihovo dvorište. Sve do jednog nesretnog dana. I onda im se čitav život zauvijek promijenio. Nevolje su slijedile jedna za drugom, život njihove obitelji se našao na teškim kušnjama, a jablani su utihnuli. Pojavljuju se još jedino u snašinim sjećanjima, uz svjetlost svijeće i molitvu. Tada joj na trenutak pruže utjehu, a publici priliku da se poistovjeti sa životima likova. Tri jablana, Luka, Tomo i Josa, zajedno sa neutješnom majkom na sceni oživljavaju slike iz djetinjstva, prepričavaju obiteljske zgode i otkrivaju nam tajnu svoje nesretne sudbine. Svatko na svoj način progovara o gubitku; Igor Rajković, Krešimir Softa i Dejan Pejić glume snašine sinove koji su zauvijek izgubili svoju budućnost, za njih je vrijeme zaustavljeno, nema više ni kola ni cura, a majka može samo brojati dane otkad ne sjede za njenim stolom. Ona nije ni udovica, niti siroče. Za nju čak nema ni odgovarajućeg naziva, jer kojim imenom opisati jedan od najcrnjih životnih scenarija – gubitak djeteta. Zbog tog tmurnog i teškog ozračja predstave svaki je posjetitelj dobio pedesetminutni tečaj o suosjećanju. Poistovjetiti se s težinom žalovanja vjerujem mogu mnogi među nama. Svatko od nas zacijelo ima posebna grobna mjesta pred kojima pokušava pronaći mir i smisao, a ako se još nije susreo sa istinskim gubitkom onda može, gledajući ovu predstavu, zamisliti kako bi se osjećao kada bi život ukrao njegove najmilije.
Kasnije, odlazeći kući s predstave, kroz misli su mi prošli moji šećeranski jablani. Ima ih upola manje nego što ih je bilo prije desetak godina, staza kojom sam nekad prolazila više nije gusta i puna života, a vremešne visoke grane drveća broje svoje zadnje dane. Osjećaj tihe tuge uvijek me ispuni kada ih pogledam iz daljine. Još uvijek sežu visoko u nebesa, ali više nemaju onu snagu. Godine zanemarivanja i tijek vremena učinili su svoje. Isto se dogodi i s ljudima. Ponekad nam se grane slome, a korijenje istrune. Ponekad postanemo zarobljenik vlastite tuge, jer gubitak nije samo plakanje nad grobom, gubitak se nalazi svugdje i u svakom trenutku kada pomislimo na onog koga smo izgubili. Kada poželimo opet čuti nečji glas ili toplinu zagrljaja. Gubitak je svaki put kada se sjetimo neke zajedničke zgode ili kada u uzbuđenju poželimo podijeliti dobre vijesti s nekim bliskim, a onda se sjetimo kako više nije pored nas. Gubitak je i pogled na oronulu staru kuću ili zapuštenu ulicu djetinjstva, jer nismo izgubili samo mjesto uz koje smo nekad bili vezani, već i dio sebe. Kada rat, poplava ili neka druga grozna nesreća uništi ljudske domove, ne plaču ljudi zbog escajga koji su imali ili Wiehlerovih goblena što su visili na zidovima. Ljudi žaluju zbog života koji su imali i onda nenadano izgubili.
Taj osjećaj će svatko od nas doživjeti, na ovaj ili onaj način. Gubitak je univerzalna pojava, a kada bismo u tuđoj nesreći mogli osjetiti i vlastitu, svijet bi bio u većem skladu. Mnogi bi okovi pali sa naših srca, a ako mi ne vjerujete, iskoristite ove blagdane i samo zamislite da nema brojnih kolača i pečene kobasice na stolu.
Viktorija Majačić
19. prosinca 2016.godine