Sinoć sam u gradskom muzeju putovala kroz vrijeme i prostor i opet kao četrnestogodišnja djevojčica stajala na tribinama sportske dvorane osnovne škole. Vunene čarape grijale su mi stopala, dok sam u mislima glasno pjevala i sretno plakala. Ali nisam bila jedina. Brojni posjetitelji otvorenja izložbe prigodno (i izvrsno) nazvane „O njima su priče pričali“ hodali su sličnom stazom i otvarali ladice svojih uspomena, iz njih su brižno vadili ljepotu kojoj vrijeme ne može nauditi i radosno je dijelili jedni s drugima.
U parku Zavičajnog muzeja Stjepan Gruber u Županji, okupilo se znatiželjno mnoštvo. Članovi obitelji i prijatelji, suradnici, zaljubljenici i fanovi benda Opća opasnost s veseljem su pratili program koji je više nalikovao na ugodno druženje starih i dobrih prijatelja, nego na službeno otvorenje jedne ozbiljne i dragocjene priče, one o tridesetogodišnjoj glazbenoj karijeri ovog velikog benda iz malog grada. Pred licima okupljenih nizali su se brojni govornici koji nisu trebali nešto jače od sna da ih potakne na iskrenost i toplinu i s publikom su radosno podijelili svoje čestitke i zahvalnost, ali i intimne uspomene. Uz rizik da ću zvučati sentimentalno i sladunjavo, usudila bih se reći da su s nama podijelili onu vatru sa dna njihovih sjećanja u kojima smo svi mogli prepoznati dio sebe i prisjetiti se vlastitih odlazaka na koncerte ovog uspješnog i omiljenog benda, njihovih pjesama koje smo voljeli slušati i koje nam se još uvijek vrte na kasetofonima srca.
Njihov prvi album iz 1993. naslovljen jednostavno „Opća opasnost“ obilježio je moje djetinjstvo i ratno odrastanje, a pjesma „Balada za Saleta“ upisana je u moje mladenaštvo kao pjesma patnje, ali i velike ljubavi. Početkom devedesetih naša svakodnevica bila je izložena strašnim iskušenjima, bježanja u sklonište i zvižduci granata prekidali su sve naše radosti. Zračna uzbuna rušila je nebo iznad nas, a zvuk sirene za opću opasnost pokušao je utišati naše glasove, ali nije u tome uspio. Iz znaka za radioaktivnu opasnost izrastao je logotip nade, otpora i rocka, a opća opasnost postala je nešto što od tada u nama non-stop svira.
Dečke iz benda uopće nije potrebno predstavljati, jer u ovom istom, malom gradu, u kojem svatko sve o svakom zna, doživljavamo ih ne samo kao naše poznanike i sugrađane, nego kao dio nas, ali ipak ću to učiniti. Dovoljno je samo reći Pero, Žiža, Igor, Sojka, Bani i Kameni. Iza tih imena ne stoje samo glazbene nagrade, od one prve za radijski hit godine 1994. s pjesmom „Jednom kad noć“, preko Porina iz 2013. za pjesmu „Tvoje ime čuvam“, do najnovije nagrade – priznanja Hrvatske glazbene unije povodom trideset godina glazbenog djelovanja i iznimnog doprinosa glazbenoj sceni, nego i nebrojeno mnogo koncerata, gostovanja i turneja. Lista njihovih uspješnica je dugačka i ovdje bi mi bilo gotovo nemoguće nabrojiti sve njihove glazbene suradnje ili motorijade na kojima su nastupali i to uopće neću ni pokušati. Ono što mogu učiniti jeste spomenuti jedno ime koje je, poput članova benda, svima nama dobro znano. Mario Vestić. Naš domaći županjski skladatelj i pjesnik, kojeg često viđamo kako gradom šeta noseći na glavi onaj svoj crni kaubojski šešir, pomalo je nevidljivi član benda, ali na njegovom doprinosu i autorstvu brojnih hitova svi možemo biti zahvalni. Njegovi stihovi upisani su antologiju naše zajedničke prošlosti i iskreno se nadam, i naše zajedničke budućnosti.
Pred kraj ovog skromnog teksta o omiljenim županjskim rockerima, koji pišem nakon što sam na službenoj web stranici Opće opasnosti pročitala tekstove njihovih pjesama i iznova odslušala vlastita sjećanja, mogu vas još samo sve pozvati da posjetite izložbu koju je na našu veliku radost pripremila kustosica Marta Huber i koja će biti otvorena do kraja siječnja 2023. godine u Zavičajnom muzeju u Županji. Tamo ćete pronaći njihove gitare, fotografije i novinske izreske, cjelokupnu diskografiju, plakate s koncerata, službene nagrade i brojne druge zanimljivosti poput ručno izrađenih naušnica s logotipom benda. A ako prošetate bogatim službenim katalogom izložbe kupit ćete kartu za prošlost i na njegovim stranicama pronaći mali nebeski znak koji će vas povesti na jedno lijepo putovanje. Možda čak uspijete vratiti vrijeme i zaustaviti vlak kad ugledate cvjetne livade.
Viktorija Majačić
