Sunčeve zrake zrcale se na površini vode, trepere i plešu kao jato sitnih riba i zbog njihovog blistavog sjaja čvrsto stišćem očne kapke. Škiljim i tiho promatram tatu kako jednim odlučnim potezom zabacuje najlon s mamcem, lepršavom i šarenom udicom varalicom, daleko od obale. Zvuk odmotavanja rolke pričvršćene na njegov teleskopski štap za pecanje zuji kroz nedjeljno poslijepodne kao marljiva pčela, sve dok teško plosnato olovo ne padne u vodu.
- E, sad ćemo fino čekati. – tata izgovori i namigne mi.
Dok sjeda na svoj drveni tronožac sa sjedištem od jelenje kože, zadovoljno trlja dlanovima kao da je već upecao tu neuhvatljivu štuku, a ja zamišljam kako se njeno bijelo meso, zajedno s komadima sočnog šarana, kuha u onoj velikoj maminoj žutoj šerpi u kojoj tata obično kuha fiš paprikaš.
Opet pogledam prema zlatnim ribicama na površini savske vode i poput tate, zadovoljno protrljam svoje dječje dlanove prljave od igre sa štapom. Čeprkam po blatu otkako smo došli i pažljivo šetam uz rub rijeke kao kakva dugonoga ptica u potrazi za obrokom. Ali ja ne lovim žabe, zmije ni ribe, nego u plićaku tražim rakove. Maloprije sam jednog držala u rukama, ali bio je mudriji od mene. Nespretno sam ga uhvatila i prije nego što sam ga uspjela ubaciti u kantu koja spremno čeka tatin današnji ulov, uštinuo me je svojim snažnim kliještima za kažiprst i odmah sam ga ispustila iz ruku. Brzo je pobjegao u dublju vodu.
Ubrzo shvaćam da u našoj blizini nema riječnih rakova i pomalo razočarano sjednem pored tate. Naslonim bradu na svoje spojene šake. Suho blato pod mojim prstima mi ne smeta, ali počinjem se pomalo dosađivati. Tata je odmah prepoznao simptome dječje bezvoljnosti.
- Hajde, pa nisu ti sve lađe potonule. Zašto si se tako smrk´la?
- Htjela sam uloviti raka, ponijeti ga kući i pokazati mami, a onda odmah vratiti natrag u Savu. – brzo mu odgovorim kao pjegavi djetlić.
- Ah, tako. – kaže tata i oprezno nastavi – Ali možda je bolje što ga nisi uhvatila. Rakovi su osjetljiva i nježna stvorenja, iako imaju snažna kliješta. Oni vole svoj mir i rak bi vjerojatno uginuo u plastičnoj kanti. To ti se sigurno ne bi svidjelo, zar ne?
- To mi se nikako ne bi svidjelo. – ražalošćeno priznam.
Nekoliko trenutaka oboje šutimo i naizmjenično gledamo prema površini rijeke i prema vrhu tamnoplavog štapa s rolkom. Ništa se ne događa. Čini mi se kao da je i Sava prestala teći. Dosadno mi je. Čak me ni zlatne ribice više ne zabavljaju. Sad imam deset godina i tata mi više ne može prodavati takve fore. Sad znam da u Savi ne žive zlatne ribe koje ispunjavaju želje.
Moje pjenušave misli prekinu tatini pokreti. Brzo ustane i popne se do vrha starog riječnog korita. Nema ga nekoliko minuta i pitam se kamo je nestao i zašto me je ostavio samu sa rolkom. Što ako se njen vrh zatrese? Kako ću uspjeti dovući ribu na obalu? Možda mi pukne najlon i onda izgubim i mamac i udicu i ulov. Kako ću mu objasniti što se dogodilo?
Izmišljeni scenariji moguće i nemoguće budućnosti vrtlože se u mom umu kao kišne gliste. Penju se do ruba i bježe iz posude moje mašte. Srećom, tata se vraća. Spretno silazi niz strmu obalu. Shvaćam da je otišao do vrbe ispod koje smo ostavili naše bicikle. U rukama nosi dvometarski bambusov štap. Gleda me i širi usne u veliki osmijeh. Uzvratim mu s još većim osmijehom.
- Evo! – veselo mi pruži štap u ruke – Sad fino uzmi kutiju s glistama, stavi jednu na udicu i zabaci.
- Može! Ti pecaj štuku, ja ću kedere! – radosno prihvaćam njegov poziv.
Ali moje oduševljenje je kratkog vijeka. Opet se ništa ne dešava. Pecam ribice kojih nema, štuka ne grize, naša plastična kanta je prazna, a zlatne ribe su se sakrile pod neki tmurni oblak. Ne smeta mi to što većinu vremena na pecanju šutimo, znam da se ribe ne smije uznemiravati glasnom cikom, jer ćemo ih tako otjerati od naših udica, ali ovo čekanje me užasno umara i ljuti.
Tata opet, po treći put, prepoznaje znakove moje mrzovolje i nježno me pogleda.
- Znaš li zašto volim pecati? – upita me.
- Ne znam, valjda zato što voliš jesti ribu.
- To je istina, ali pecanje je puno više od lova. Pecanje te uči strpljenju.
- Strpljenju? Pff! – razočarano uzdahnem.
- Da. Ribe su dobri učitelji. Uče nas da cijenimo ono što imamo, ali i da prihvatimo ono što nemamo.
Pogledam ga zbunjeno i još jednom zabacim svoj štap u vodu. Oko crvenog plovka šire se koncentrične vodene kružnice, a u mojim mislima odjekuju tatine riječi. Nisam očekivala da ću od savskih riba danas naučiti da je strpljivost vrlina.
***
Od one dvije godine učenja latinskog jezika u srednjoj školi u sjećanju mi je ostalo da riječ strpljenje dolazi od glagola trpjeti, pa stoga njeno značenje često povezujemo s osobinom osobe koja mirno i tiho podnosi neugodne situacije. Ali vrlina strpljivosti ne označava samo osobu koja stoičkom mudrošću trpi nepoželjne životne udarce. Strpljenje je vrlina koja se neprestano i uvijek iznova uči. Biti strpljiv ne znači pokazati ljubazno lice nervoznom strancu koji je zapeo u istom dugačkom redu ispred kase u trgovini ili šuteći podnositi nečije besmisleno gunđanje, nego imati strpljenja označava našu voljnost da budemo pažljivi prema sebi i prema drugima i sposobnost pojedinca da se suoči s nepovoljnim okolnostima bez žaljenja. Strpljenje je pozitivna i korisna vrijednost koju bi svatko mogao njegovati i usput razvijati druge pozitivne sposobnosti poput tolerancije, razumijevanja ili spokoja, a superbrzi tečajevi nalaze se svugdje. Najčešći su oni koji se odigravaju u doktorskim ambulantama i bolničkim čekaonicama. Tamo čekanje poprima još važniji značaj. Znati mirno čekati i shvaćati stvari, prihvaćati okolnosti i suočavati se s poteškoćama u takvom je okruženju neizmjerno dragocjeno, ali ako smo u posjet doktorskoj ordinaciji ponijeli ljutnju i strah koji se vrte u našim mislima kao bijesne gliste, bit će nam iznimo teško pronaći mirno srce ispod takvog teškog sloja misli. Vrpoljit će se kao kišna glista u ribičkoj kutijici mog tate, bježat će preko ruba, zapljuskivati nam um i tijelo, te prelijevati se na sve ostale. Teške okolnosti tada će biti višestruko teže.
Znam da nije lagan zadatak razvijati strpljenje u takvim okolnostima, ali nije nemoguće. Život nam neprestano daruje lekcije kako bismo naučili ispravno razmišljati i djelovati, uvijek nam iznova pruža mogućnost da srušimo zidove koje smo sami podignuli oko vlastite nutrine, daruje nam svoje strpljivo srce i mirno čeka da se odazovemo njegovom pozivu. Nedjeljno poslijepodne iz mog djetinjstva završilo je bez štuke u ribičkoj mreži ili točnije, u onoj bijeloj plastičnoj kanti, ali kući sam donijela bogat ulov. Shvatila sam da nije problem ako ne upecam ribu, nego ako se uhvatim na udicu ljutnje. To je mnogo bolnije od rakovih kliješta.
Viktorija Majačić
