„Usred sela nalazi se crkva sv. Ivana, sva izgrađena od hrastova drveta i pokrivena hrastovim daščicama, izvana zemljom nabacana i vapnom pobijeljena. Blizu crkve nalazi se drveni toranj, a u njemu zvono koje su župljani kupili za 30 forinti. Groblje je od crkve udaljeno 80 koraka.“
Bila je kasna večer u studenome 1724. godine kad se zanjihalo dugačko uže od konoplje, potegnuto rukom šesnaestogodišnje djevojke. Teški metalni zvuk odzvanjao je središtem sela i širio se nad krovovima i usnulim glavama mještana u Županjem Blatu. Ilija je uplašeno otvorio oči i naglo ustao iz postelje od kukuruzovine. Tama je bila ispunjena nepoznatom prijetnjom. Protrljao je umorno čelo, navukao duge gaće, brzo obuo jedine cipele koje je imao, pohabane opanke s pletenim gornjim dijelom od majstora Vinka koji su mu bili preuski, ogrnuo jaknu od ovčje vune preko košulje u kojoj je spavao i izašao u noć. Koračao je žurno kroz hladno blato prema najvećoj građevini u selu. U blizini župne crkve posvećene Sv. Ivanu Usjekovanu, građene od hrastovine i pokrivene grančicama, ugledao je djevojku raspuštene kose. Odmah je prepoznao obline tog lika obasjanog mjesečinom. Bila je to Agica. Panično je šetala ispred drvenog tornja i šakama čvrsto držala štrikanu maramu preklopljenu preko prsa. Njezini koraci pratili su ritam njihanja zvona koje se polako zaustavljalo, a jedna vunena čarapa neprimjetno je spuzala s lijeve potkoljenice do njezinog gležnja i izložila mekanu bijelu kožu hladnoći i pogledu mladića u neudobnoj obući. Ilija je progutao slinu i požurio joj u susret. Kad je zabrinuto izgovorio njezino ime, nervozno je pogledala prema njemu i srušila se na koljena. Suze su joj zapinjale u grlu, dok je govorila: „O, Ilija, dobri moj Ilija, ubila sam svog ćaću.“
***
Ilija nije poznavao svoje roditelje. Njihove zaštitničke ruke bile su mu nepoznanica, zaglušujuća i sramotna, bezoblična i šuplja kao ptičja kost od koje je jednom napravio sviralu. Bio je dijete dvoje stranaca, muškarca kojeg nikada nije vidio i majke koja ga je prije devetnaest godina ostavila u platnenom zamotuljku pred vratima starog franjevca. Na njegov nagovor stolar Vinko i njegova žena Manda primili su nejako dojenče pod svoj krov. Nisu ga tetošili ni timarili kao rasno ždrijebe, ali su ga othranili, naučili zanatu i nebrojeno mnogo puta uvjerili da su marljivost i strpljivost dvije najvažnije vrline, dvije sestre koje poštenom čovjeku uvijek donose zasluženu nagradu. Kad je bio mlađi, često je znao gledati u nebeski svod i tražiti lica svojih bioloških roditelja među oblacima. Majku je uvijek zamišljao kao vitku crnokosu i crnooku ženu rumenih obraza, otac je uvijek bio nasmijan, širokih snažnih ramena i dlanova oslonjenih na bokove. Ali junačka poza izmišljenog oca i majčin blagi pogled više ne žive u Ilijinim grudima. Dječačka sanjarenja o obiteljskoj sreći ustupila su svoje mjesto napornom seljačkom životu i grubosti svakodnevice. Snovi su sada bili gubitak vremena, okrutna igra koja ne donosi kruh na stol i koja plamenim jezikom uništava skromna zadovoljstva kao pijanstvo koje je uništilo život svinjara Mije i njegove brojne obitelji.
***
Riječ Zapanablatia prvi put je zabilježena na Velikoj karti Ugarske iz 1528., a nešto kasnije, u drugoj polovici 16. stoljeća (1554.) na Mercatorovoj zemljopisnoj karti pojavljuje se trajno naselje pod nazivom Zupana Blacia. Povijesni podaci bilježe velike migracije stanovništva, pogotovo tijekom 17. stoljeća, i brojne ratove pod turskom vladavinom, ali nakon protjerivanja Turaka (1691.) dolazi do velikih promjena na cijelom području do rijeke Save, prirodne granice s Osmanskim carstvom. Novopridošlo stanovništvo iz Bosne povećava broj stanovnika i stapa se sa starosjediocima, spaja ih ista vjera i jezik, ista želja za zajedničkim boljitkom i život se postupno normalizira. Točna godina gradnje prve crkve nije poznata, ali je utvrđeno da je bila smještena bliže rijeci, nego današnja. Prvi pisani spomen zabilježen je 1717. kada se u Županjem Blatu utemeljuje župna crkva kojoj su pripadali Bošnjaci i Štitar. U skromnom župnom dvoru tada se počinju voditi crkvene matice, broj krštenih i vjenčanih, rođenih i umrlih ondašnjih Županjaca, pod jurisdikcijom Pečujske biskupije iz Ugarske uvedenom nad cijelo oslobođeno područje.
***
Ubrzo se pored Agice i Ilije našlo još nekoliko uznemirenih mještana probuđenih iz sna. Sedmero muškaraca, nekoliko starijih dječaka i dvije, tri starije žene. Župnik Antun Jakobović, koji je proljetos došao služiti u selo, dotrčao je do tornja s upaljenim fenjerom u ruci i isprekidanim dahom ispitivao Agicu što se dogodilo. Ilija mu je objasnio da je stari svinjar, Agicin otac, glavom udario o gredu nad ulaznim vratima i pao u nesvijest. Agica je šutjela i uplašeno gledala prema svojim stopalima, zahvalna što Ilija župniku nije otkrio istinu. Mijo je pao, ali ne zbog drvene grede. Pijanstvo mu je izmaklo čvrsto tlo pod nogama i u šake donijelo srdžbu, kao svaki put nakon uspješne prodaje svinjskog mesa. Agica ga je htjela spriječiti da udari bolesnu majku ili nekoga od mlađe braće i sestara i grubo mu je zaprijetila. Otac je zamahnuo rukom da kćerku zgrabi za vrat, ali Agica je istrčala iz kuće. Otac je krenuo prema njoj bijesan kao lisica, no Agicina majka ga je pokušala spriječiti da izađe na dvorište. Šakom ju je udario u stomak i dlanom pljusnuo snažan šamar koji joj je rasjekao usnice, zatim je naglo izgubio ravnotežu, potepao se o malu drvenu hoklicu i pao na leđa preko praga. Polovica tijela mu je ležala u kući, a široki stomak i glava u dvorištu. Ruke su mu bile raširene preko orošene trave, zjenice raširene, glava nepomična i naslonjena na široki plosnati kamen oko kojeg se širila tamna i ljepljiva tekućina.
***
Nitko od mještana nije htio poći u svinjarevu kuću. Ako je taj došljo mogao preko Save ne jesti svinjetinu, a na drugoj obali praviti čvarke, mogu i oni mirno nastaviti san, pa ujutro saznati hoće li pokršteni Mijo nakon udarca u glavu ostati bogalj ili će mu majstor Vinko skrojiti hrastov križ. Nitko od okupljenih muškaraca i žena nije to izgovorio, ali u očima im se zrcalila upravo ta misao, dok su se polako razilazili. Djevojka, mladić i župnik nervozno su se pogledali i žurno uputili krivudavim puteljkom kroz studenu noć. Šutjeli su cijelim putem, a Ilija je pod promrzlim jagodicama prstiju još uvijek osjećao Agicino drhtavo tijelo. Pokušao ju je utješiti nespretnim zagrljajem, dok mu je tužnim glasom prepričavala događaje koji su je natjerali da povuče uže spojeno s crkvenim zvonom. Obećao joj je da će učiniti sve što može kako bi je zaštitio od zlobnih seoskih jezika, ali nije se usudio priznati joj da je voljan biti njezin doživotni sluga. Nakon desetak minuta tišine, dočekao ih je stravičan prizor i strah u očima Agicine majke. Kad je Ilija ugledao raskrvavljenu Mijinu glavu i grozničavu grimasu na njegovom licu, zavjetovao se samom sebi da nikada neće nauditi Agicinom osmijehu.
***
Svinjar Mijo preminuo je u pedeset i prvoj godini života, nakon tri dana tjeskobnog bunila. Položen je i pokopan u tvrdu zamrznutu zemlju pred malobrojnom pogrebnom povorkom, a idućeg dana na nedjeljnoj misi župnik Antun održao je strastvenu propovijed o poroku alkohola. Iako nitko nije izrijekom spominjao nasilne ispade i psovke kojima je pokojnik ranjavao duše svojih bližnjih, ali i vlastitu dušu, svi su znali što je potaknulo župnika da seljanke i seljake podsjeti na opasnost koju donosi pijanstvo. Svi su znali, ali su šutjeli i pokorno spuštali glave, jer među sirotinjom to je najčešći grijeh. Alkohol izmučenim dušama nudi brzi bijeg iz neimaštine, donosi im neprirodnu radost i lažnu snagu i prečesto postane put koji vodi prema dnu. Prema gustom talogu i ljepljivom blatu. Kroz usko grlo išarane tikvice lako je ući u mahniti svijet snova, ali teško je izaći.
***
Bila je prva nedjelja Adventa i mještani su polako izlazili drvene crkvice. Ilija je na glavu nataknuo bijelu kožnatu kapu i podigao pogled prema nebu. Nekoliko trenutaka pažljivo je promatrao oblake kao gatara koja iz nečijeg dlana iščitava sudbinu. Mekane sunčeve zrake tromo se spuštale na njegove obraze i prvi snježni pokrivač koji se raširio preko sela uz obalu rijeke, a nad vrbama u daljini razlijevala se izmaglica. Ja sam dobar stolar i jednom ću s Agicom izgraditi zajednički dom, odlučno je pomislio Ilija i osvrnuo se prema crkvenom ulazu. Ugledao je poznati i dragi lik. Agica ga je pogledala i uputila se prema njemu uskom stazicom očišćenom od snijega. Osmijeh na njezinom licu mu je odgovorio: „To nije san, nego java.“
- uvodni citat prenešen je iz „Kanonske vizitacije“ (Visitationes canonicae), pisanog povijesnog zapisa iz kojeg možemo saznati kako je izgledala Županja 1729. u vrijeme prve kanonske vizitacije pečujskog biskupa Franje Nasselroda, zahvaljujući dr.sc. Stjepanu Sršanu koji ih je prepisao, preveo i priredio, ali i sačuvao za buduće čitatelje i znatiželjnike, stručnjake i amatere-povjesničare.
Viktorija Majačić
