VIKI I ŠEĆER

VIKI I ŠEĆER

Živim u četverodomki, u donjem stanu stambene zgrade u tvorničkom naselju. U dvorištu nam raste stablo jabuke, u bašći uzgajamo povrće, a vrt ispred kućnih vrata ispunjen je ružičastim ružama i plavim hortenzijaama. Imamo psa mješanca, nekoliko kunića i dvije, tri mačke. Sama sam kod kuće i oprezno sam se ušuljala u dugačak uski špajz. Smješten je ispod ulaznog stepeništa gornjeg stana, u njemu je uvijek svježe i naše namirnice su tu na suhom i sigurnom. Teglice kuhanog paradajza smještene su na policu pokraj pekmeza od šljiva, a ja tražim malenu kartonsku kutiju. Pravokutnog je oblika, svijetlosmeđe boje i u njoj se nalazi najbolji šećer. Čokoladni prutići s rumom. Pronašla sam ju skrivenu iza visoke posude s brašnom i radosno uzela u svoje ruke. Pažljivo podižem poklopac, sklanjam tanki zaštitni sloj papira sa čokoladica i uživam u pogledu na dva reda mog najdražeg slatkiša. Uzimam jednu i vraćam kutiju na mjesto. Moja slatka tajna topi se u ustima, a ulazna vrata se otvaraju. Čujem mamin glas.

Vjerojatno svatko svoje dječje uspomene ispunjava subjektivnim bojama, kao čarobnu bojanku koju nitko drugi na svijetu nema, ali odrastanje u blizini tvornice za preradu šećerne repe bilo je prava pustolovina. Iz tvorničkih dimnjaka vijugali su oblaci bijele pare, za vrijeme kampanje zrak je mirisao opojno, teško i slatko, a sva djeca iz naselja trčala su kući čim bi čula zvuk sirene za kraj radne smjene. Ta sirena na portirnici bila je naš sat, štoperica i naš alarm na mobitelu. Djeca su iz svojih stanova izlazila u igru ispraćena riječima  – Čim svira, dođi kući! Kao svi moji vršnjaci penjala sam se po drveću, brstila zerdelije, igrala se vije po redovima, trčala kroz koprivu, razbijala koljena na šljunku i igrala se loptom na cesti pokraj koje je rasla bodljikava živica. Išla sam u kino preko puta bašće, sanjkala se na nasipu, pecala karase i crvenperke kod stare dizalice i promatrala rakove na obali Save. Osnovna škola bila je blizu, srednjoškolci su sjedili na ogradi ispred ulaza u svoju zgradu, na kiosku sam kupovala časopise, u parku skupljala lišće i biljke za herbarij iz biologije, a na čošku svog reda prvi put sam se poljubila s dečkom.

Moje uspomene su slika jedne prošlosti, jednog odrastanja u sjeni radničkog života iz vremena kada je tvornica proizvodila sirovinu važniju od konzumnog bijelog šećera. Stabilnost prihoda i sigurnost krova nad glavom. Sport i kultura bili su nusproizvod, poput alkohola, a pokraj tvorničkih postrojenja cvjetalo je radničko naselje. Ispod crvenih silosa zajedno su rasli gospodarstvo i generacije, kocke šećera i djeca, ali mnogo je vremena prošlo od 11. rujna 1947. godine kada je tvornica puštena u rad. Sada slatkiša imamo u izobilju, ali izgubio se okus. Ni jedan nikada neće nadmašiti slatkoću onog komadića čokolade kojeg sam krišom pojela u špajzu prije nekoliko desetljeća i više ništa ne može nadomjestiti osjećaj ushita kad bi poštar donio bakino pismo. Danas je sasvim nezamislivo poslati pismo u mjesto udaljeno dvadesetak kilometara i nekoliko dana čekati odgovor. Sada novosti putuju mnogo brže. Treba im samo nekoliko minuta da slete na ekrane naših mobitela, ali u toj žurbi mnogo toga se izgubi. Kad pročitamo novinski naslov U mjesec dana propale su dvije od tri hrvatske šećerane nismo saznali ništa o kotačićima tog stroja. O ljudima koji su u njima radili, njihovim obiteljima i zajednici. Krah industrije šećera ne govori koliko je djece naučilo voziti bicikl u radničkom naselju, ni gdje će njihova djeca ići u školu, ali negdje između slova Županjska šećerana ostaje mogu iščitati dugačku kolonu radnika. Vidim ih kako izlaze iz tvornice. Široka rijeka biciklista, pješaka i tek nekoliko automobila polako teče glavnom ulicom u naselju, a ja sam ošišana kratko kao dječak i nosim šnalu u kosi. Iznad lijevog uha imam crveni metalni cvjetić, možda, nisam sigurna, sjećanje je sramežljiv ljubavnik. Ali znam da jurim kroz Koloniju! Osjetim toplinu sunca na ramenima, srce mi ubrzano kuca i u ruci grčevito držim gumu za preskakivanje. Spretno i brzo skrećem u svoj red. Zelenilo naselja polako se pretvara u zlato. Jesen je, kampanja, druga polovica osamdesetih. Tamo još uvijek trčim kući. Na ručak.

Viktorija Majačić

16. ožujka 2021.