„Ja nisam ptica i niti jedna mreža me ne zarobljava: ja sam slobodno ljudsko biće s neovisnom voljom.“ – Charlotte Brontë
Lastavice su se vratile u stara gnijezda, vitke rode izvijaju vratove i klepeću, grlice zaljubljeno pjevaju u krošnjama drveća, a na visokim stablima jablanova ženke sivih vrana sjede na plavkasto-zelenim jajima. Proljeće je stiglo i ptice užurbano grade, obnavljaju i čuvaju svoja gnijezda. Većina ptičjih vrsta zajednički se brine o odgoju ptića, ponekad i mužjaci svojim perjem griju i štite jaja u inkubaciji, i brojne ptice imaju doživotne partnere. Monogamne su vrste i teže istoj sreći koju i ljudi pokušavaju pronaći – održati zajedništvo i othraniti djecu, unatoč neizvjesnostima koje život donosi.
U skoro svim narodima i religijama svijeta ptice imaju bogato duhovno značenje, od spiljskih slikarija pračovjeka do današnjice ptičji let predstavlja vezu između neba i zemlje. Reljefi drevne Mezopotamije prikazuju božice okružene golubicama, egipatska umjetnost oslikava božanske vladare s krunom-pticom na glavi, hinduistički bogovi jašu na guskama i labudovima, stari Slaveni su u božici Vlasti, zaštitnici lastavica, pronalazili zaštitnicu kućnog ognjišta, a sjevernoamerički Indijanci vjeruju da u orlu prebivaju božanski duhovi. U našoj kršćanskoj tradiciji lik golubice pojavljuje se kao simbol mira, jer je u svom kljunu Noi donijela grančicu masline kao znak da je poplava završila. Knjiga Postanka opisuje čin stvaranja ptica petog dana, u psalmu „Pjesma nad pjesmama“ zaručnik ima uvojke kose crne poput gavrana i obraća se svojoj golubici (zaručnici), u Novom Zavjetu, kad je Isus bio kršten, Duh Božji silazi s neba kao golub i spušta se na njega, a ptičja jaja ukrašavamo za vrijeme Uskrsa i u njih upisujemo svoje želje i molitve da vrijeme koje dolazi bude plodno, blagoslovljeno i mirno.
Ali ni pticama život nije uvijek pjesma. Odlazak iz sigurnosti gnijezda donosi istu strepnju u njihova mala srca kao u naša, a pod istim nebom odjekuje njihova i naša pjesma. I sve naše žalopojke.
Jednom davno ispred kućnog praga pronašla sam uginulog vrapca. Prvi let bio mu je i posljednji i moje šestogodišnje srce je učinilo jedino što je moglo – prstima je iskopalo plitki grob između cvjetnih gredica i položilo malog ptića, biće zraka, u nepomičnu tešku zemlju. Njegov posljednji pokrov bio je satkan od cvjetova tratinčica i tihih suza. Danas te iste nijeme suze teku zbog drugačijih razloga.
Vremenske promjene, zagađenost okoliša, gubitak staništa i izvora hrane pticama su ono što su nama ratovi, inflacije, radni staž i rate kredita. Pad broja čestih i brojnih vrsta ptica govori nam da je zdravlje naših ekosustava ugroženo, izgubili smo milijune vrabaca, pastirica, čvoraka, ševa i još mnoštvo drugih ptica i te tužne promjene u njihovoj populaciji upozoravaju nas istom pjesmom kao što su to nekad činile ptičice u krletkama. Rudari su ih nosili sa sobom u duboka okna i čim bi se nesretna ptica onesvijestila i uginula znali bi da kvaliteta zraka nije dobra i da im prijeti opasnost od otrovnih plinova i eksplozije. Drevni mornari su vjerovali da su galebovi čuvari duša ljudi koji su poginuli u brodolomima i u brojnim ptičjim vrstama pronalazili su simbole slobode i nade. Tetovaža vrapca ili lastavice bila je mala molitva upisana na njihovu kožu – molba za mirnu plovidbu i siguran povratak kući.
Neka i sve vaše molitve, s kojima ste ovog vikenda grlili svoje bližnje, budu uslišene i neka se poput ptičjih krila rašire preko svih ostalih. Neka krletke naših srca uvijek budu otvorene kako bismo mogli biti nježni jedni prema drugima kao što kvočka skuplja piliće pod svoja krila.
Viktorija Majačić