VIKI I PRIČA O RUŽI

Četvrtak je, oko pola devet ujutro. Sunce bojažljivo proviruje ispod oblaka, a mama i ja polako prolazimo pokraj kapelice posvećene Sv. Jurju. Jedna golubica, uznemirena zvukom naših koraka, brzo odleti s crnog mramornog spomenika i smjesti se na visoku željeznu ogradu groba s početka 20. stoljeća. Nas dvije šutimo i nastavljamo hodati vijugavom stazom koja nas vodi do tatinog groba.

– Hajde, vrati se do ulaza i kupi jednu crvenu ružu. – izgovori mama kad smo ugledale uklesana slova našeg prezimena.

– I nemoj da ti ju stavi u celofan. Ni mašna mi ne treba.

Spremno ju poslušam i uputim se prema cvjećarnici. Kad sam se vraćala natrag, držeći u ruci ružu za tatin grob, shvatila sam da se zapravo ništa nije promijenilo. Ljubav je još uvijek živa. Nekad je tata mami donosio bukete ruža, danas ona njemu daruje samo jednu.

Ruže, poput ove koju je 2016. godine na četrdeset i šestu godišnjicu braka mama položila na sitno bijelo kamenje groba, imaju posebno mjesto u vrtu mojih uspomena. Dvorište u kojem sam odrasla imalo je cvjetne gredice prepune krupnih ružičastih ruža, a crvena mjesečarka uspravnih grmova s malim kiticama rasla je ispred kućnog ulaza. Mali princ mi je govorio o svojoj ruži, Ivica Šerfezi pjevao o crvenim ružama i skrivenim tajnama, spomenari su mi bili ispunjeni stihovima i crtežima ruža i u svaku laticu su bile utisnute moje skrivene želje o ljubavi i ljepoti. U laticama se nalaze i pjesme Ruže Bučak. Na stranice svoje zbirke pjesama, istoimenog naziva, utisnula je priču o svom životu, od skromnog šećeranskog odrastanja do mirne jeseni života u dalekoj Australiji, a jedna ljubičasta ruža na naslovnici poziva čitatelje da zastanu i prisjete se mirisa vlastitih ruža. Onih koje rastu u duši, ali i u vrtu.

Cvijet ruža pripada rodu Rosa kojoj pripadaju voćne vrste kao što su jabuke, trešnje, šljive, bademi, marelica i još brojne druge biljke. Postoje stotine vrsta i tisuće podvrsta uzgojenih ruža, a kroz stoljeća ruže su se iz prirode uselile u našu maštu, mitove i priče. Stari su Rimljani imali praznik Rosalia i tada bi se posipanjem ruža po grobovima i pripravljanjem jela od njezinih latica sjećali svojih voljenih pokojnih, a u grčkoj mitologiji ruže su bile posvećene božici Afroditi. Njihov mit govori da su ruže prvotno imale bijeli cvijet, ali kad je Afroditin miljenik Adonis bio smrtno ranjen, božica mu je potrčala u pomoć i pritom se ozlijedila na trn. Njena božanska krv obojila je ruže crvenom bojom. Zbog svojih lijepih cvjetova i raskošne boje ruže su od davnina omiljen i tradicionalan simbol ljubavi. Crvene ruže još uvijek svakog tjedna stižu na grob Marilyn Monroe, Dalijeva slika “Meditativna ruža” iz 1958. godine još uvijek jednako blista crvenom, žutom i plavom bojom bojom, a Pablo Neruda u pustoši života pronalazi ljubav i u pjesmi ju naziva svojom posljednjom ružom.

Ruža, kao cvijet i kao simbol, naša je lijepa pratilja. Pronašla je svoje mjesto u našim vrtovima, poeziji i osjećajima, s njom proslavljamo sretne događaje života i opraštamo se od voljenih, pod ružom si odajemo tajne i obećavamo trajnu ljubav. Ruža je cvijet u kojem se susreću naše čežnje i nadanja, cvijet mudrosti i hrabrosti i cvijet koji govori umjesto nas. Moje srednjoškolske pjesmice samo su jedna mala latica u dugačkom nizu višestruko značajnijih djela i umjetnika koji su slikali, pjevali i pisali o ružama, ali još uvijek cvjetaju na stabljici mog života. Još uvijek jednako mirišu. Ponekad prelistam te stare stranice, iako znam da je čuvanje latica sasušenih ruža u bilježnicama i knjigama beskrajno smiješno, pogotovo u današnje vrijeme, kada od trnja ne vidimo cvijet. Ponekad me ta naša sljepoća zabrine. Još uvijek nabrajamo međusobne razlike umjesto da se radujemo našim sličnostima. Ponekad, poput slavuja iz sufijske tradicijske predaje, i ja se ubodem na oštar trn, a onda se sjetim da su ruže, prema jednoj od legendi, u rajskom vrtu rasle bez trnja. Kad su prvi ljudi istjerani iz raja, ružama je izraslo trnje da bi podsjetile ljude na njihov grijeh i zloću, a zadržale su miris i ljepotu cvijeta kao obećanje i simbol našeg zemaljskog puta koji od pamtivijeka teče istim putem. Preko trnja do zvijezda.

Viktorija Majačić