PEPEO
Naši predci upotrebljavali su pepeo u različite svrhe. Suđe se ribalo pepelom, kako na njemu ne bi ostala ni trunka masti, koristio se za izradu sapuna, a završna obrada unutarnjih zidova kuće bila je bijeljenje vapnom s dodatkom pepela. Koristili su ga protiv oteklina, pa su znali stavljati vrući pepeo u usku platnenu vrećicu i time omatati natečeni dio tijela. Pepelom drveta koje je gorjelo u vatri za Badnjak posipali su se voćnjaci i polja, jer su smatrali da će im to omogućiti plodnu godinu. Pepeo je poboljšavao kvalitetu tla i štitio od nametnika. Nekada su naše bake prljavo rublje slagale u bačve ili u veliki kotao sa otvorom na dnu. Kad bi se voda ugrijala do vrenja stavljale su krpu (pepeljugu) i na nju određenu količinu pepela ili posebno zašivenu vrećicu (pepelnik) s pepelom kako ne bi oštetio rublje. Kad bi to sve prokuhalo, ispuštale su ili mijenjale vodu i nekoliko puta ponavljale isti proces. Zatim bi ribale rublje na drvenoj dasci s valovitom površinom – rifljači. Kad je početkom prošlog stoljeća moja baka bila mlada djevojka, prala je kosu u vodi u kojoj je prije toga prokuhala pepeo, a za peglanje rublja koristila je peglu od teškog metala u koju se stavljala žar.
Ponekad se i gatalo iz pepela. Tada bi se pepeo zgrtao na gomilu, pa se gledalo kako se žar oblikovala. Ako bi hrpica nalikovala na stopalo ili prste ruke, to je bio znak da će netko iz te kuće dogodine umrijeti, a na Pepelnicu pepeo nas poziva na unutarnje čišćenje. Kad bi nas naši stari mogli vidjeti, vjerujem da bi bili zadovoljni što još uvijek pamtimo kako su mukotrpno radili i živjeli na ovom istom komadu zemlje. Mnoge poslove sada obavljamo drugačije, više ne moramo iskuhavati veš u širokim loncima, prati kosu u kišnici i čekati mjesec dana odgovor na pismo. Živimo lagodnim životom kakav oni nisu mogli ni zamisliti, ali njihove i naše nevolje ne mogu se uspoređivati. Svako vrijeme ima svoje izazove. Naše vrijeme nam je natovarilo na leđa teret izolacije i hodamo tako, pogrbljeni i umorni, ususret novim jutrima. Željni smo radosti i poljubaca, društva i razgovora. Razočarani smo i ljuti. Zabrinuti i tužni. Prije nekoliko dana gledala sam kako se dvije žene svađaju u trgovini. Jedna je, ne gledajući, zabila se u kolica drugoj i nastao je kaos. Ponekad mi se čini da sve manje i manje iskre izazivaju sve veće požare u nama. Zato se još više obradujem kad ugledam obična djela dobrote. Nekoliko dana poslije, u istoj trgovini u kojoj su se svađale dvije žene, jedna je djevojka ustupila svoje mjesto djedu u sivom kaputu pred kasom. U košari je imao konzervu pseće hrane, kruh i mlijeko. Tek sam kasnije, čekajući svoj red, shvatila da je djevojka kupila samo vrećicu čipsa. Ne znam joj ime i ne sjećam se više ni kako je izgledala, ali ugrijala mi je dušu.
Zbog te dvije svakodnevne zgode, usudila bih se reći da se zapravo ništa nije promijenilo od vremena naših pradjedova, pa sve do danas. Vanjština da, ali ona ionako nije trajna. Ono što je ostalo isto jesu ljudi. Uvijek će postojati oni koji će u najboljim vremenima pronaći nešto loše, ali i onih koji će u najtežim okolnostima pokazati svoje najljepše lice. Zbog takvih ljudi, u kojima tinja žar dobrote, naši predci bi se mogli ponositi, a valjali bi se u pepelu zbog grijeha onih koji zaboravljaju da kiša jednako pada po krovovima bogatih i siromašnih kuća. Iako imam četrdeset godina, baka bi me sigurno prekorila što ponekad uludo trošim dragocjeno vrijeme i drndam po mobitelu, umjesto da se uhvatim nečega korisnoga. Mogla sam mudrije iskoristiti vrijeme života pod epidemiološkim mjerama i recimo, naučiti štrikati, ali nisam. Sebičnost i lijenost simptomi su pandemije, a pepeo je znak naše krhkosti i prolaznosti. Kad sam se jednom kao djevojčica vraćala kući s bakom poslije jutarnje mise na Čistu srijedu, putem sam stalno otpuhivala usnama prema očima. Pepeo dobiven od posvećenih maslinovih grančica pao mi je na obrve i trepavice. Sve me je žuljalo i škiljila sam malenim očima, a baka mi je rekla – Ne otpuhuj kao malo tele i ne trljaj se po čelu. Zatim je nježno dodala – Pepeo je znak naše snage.
Viktorija Majačić
17. veljače 2021.