Vrapci sjede na goloj krošnji oraha, nanizani jedan do drugoga kao prljavosivi biseri neke ogrlice, a ja se probijam kroz gusti snijeg. Još jučer je prerastao visinu mojih koljena i sada mi pahuljice upadaju u nogavice kroz visoki rub crvenih čizmica. Moj promrzli nos željan je topline i prije nego uđem u kuću, ispred ulaznih vrata uzmem malu metlu od sirka. Pažljivo očetkam od snijega, prvo odjeću, kapu i rukavice, zatim ramena i rukave kaputa i snježnobijela koljena. Na kraju očistim čizme kako ne bih svojim koracima napravila bljuzgavu stazu u hodniku. Nove pahulje počnu padati, pa isplazim jezik i uhvatim jednu. U trenu se raspline u okus radosti, ali igranje na snijegu za danas je završeno i brzo uđem u kuću. Mokre čizme položim na staru krpu pokraj peći i zadovoljno protrljam ruke iznad tople željezne ploče. Drvo na vatri primamljivo pucketa, a nevidljivi Domaći veselo plešu i pjevaju. Pozdravim ih i nakon što štipaljkama prikvačim mokre vunene rukavice na žicu u kupatilu iznad kade, smjestim se u dnevnu sobu na kauč. Baka sjedi na drvenoj hoklici pored dugačke cijevi koja spaja peć s dimnjakom i u ruci drži bijelu knjigu. Zbirku bajki i priča sa svih kontinenata. Na moju veliku radost, odluči mi pročitati jednu priču i ja utonem u toplinu njenog glasa.
* * *
Nisam mogla imati više od osam godina tih zimskih praznika. Sjećam se, snijeg je počeo padati onog dana kad je mama na maleni keramički tanjurić posadila pšenicu i bilo ga je sve do kraja veljače. Tada se i baka vratila svojoj kući, a ja sam još dugo razmišljala o njenim rukama. Bile su dugačke i tanke kao dva pruta šaša, a prednja strana šaka bila joj je izbrazdana krupnim venama i sitnim staračkim pjegicama. Prsti su joj bili uski, puni sitnih ožiljaka od nekog davno odrađenog posla. Dlan joj je bio ravan i nije imala visoko ispupčen Venerin brijeg. Te zime znatiželjno sam proučavala dio iz mamine sanjarice o hiromantiji i znala sam da je područje ispod palca nazvano po rimskoj božici ljubavi i ljepote i da govori o ljudskim osjećajima. Ukoliko je ispupčeno i oblo, pripada temperamentnoj osobi koju svi vole, a plitak i nenaglašen brijeg sugerira stidljivu i povučenu osobu. Bila sam uvjerena da je osoba koja je pisala o karakternim osobinama utisnutim u naše dlanove strašno pogriješila. Moja baka, istina, nije bila glasna, velika, putena žena koja je jednom rukom mijesila tijesto za kruh, a drugom ribala rublje na rifljači, nije bila grmljavina riječi i energije, ali njene su me ruke privlačile kao gravitacija. Bila je snažna i vedra i na njenim grubim rukama uvijek sam mogla pronaći utjehu. Listale su knjige, plele pletenice, štrikale, prale, kuhale i nježno me milovale. Tragove njenih ruku sad vidim na ostarjelim rukama moje majke. S vremenom njene su ruke postale suhe i izborane, nalik bakinim, a ni moje nisu više onako djetinje ljupke.
Ruke pričaju jedinstvenu priču o svojim vlasnicima. Njima se služimo za održavanje vatre i šivanje odjeće, pisanje i kopanje. Rukama stvaramo i oblikujemo svijet u kojem živimo. Gradimo, sadimo, siječemo, odnosimo i donosimo. Mogu biti nježne i nevine. Nekada su istrošene napornim radom i izranjavane teškim životom. Nekada mlade ili stare. Glatke i izborane, prošarane žilama, pune žuljeva, marljive ili zamazane bojom i zamrljane brašnom ili zemljom. Ruke mogu biti i grube i surove. One koje ne grade, nego ruše. Ruke koje nanose bol i donose smrt, umjesto ljubavi i nježnosti. Mogu biti malene, dječje ili snažne, roditeljske. Mogu biti ruke ljubavnika. Brižne i nježne.
Ljudska ruka se sastoji od ukupno 27 kostiju i dvije skupine mišića, mišića ramena i nadlaktice i mišića podlaktice koji uključuju sve mišiće od lakta do vrhova prstiju, i svi su oni potrebni kad sklapamo ruke u molitvu ili ih širimo u zagrljaj. Kad njima dodirujemo tjeme novorođenčeta i čelo pokojnika. Kad milujemo grudi i bedra, kad ih provlačimo kroz kosu i poljupce. Kad grabljama skupljamo pokošenu travu ili dok pripremamo mirisne kolače. Kad milujemo kuštravo krzno psa, peremo pod i namještamo čistu posteljinu na krevet. Kad dodirujemo rame supružnika.
Ruke ispunjavaju svaku našu zamisao i najljepše su kad su pretvorene u lagani dodir. Kao u ovoj indijskoj priči koju mi je pročitala baka prije mnogo godina jednog hladnog zimskog dana.
***
NAJLJEPŠE RUKE
Na obali rijeke Sarayu sjedile tri ugledne žene odjevene u najljepše tkanine. Brčkale su nogama po vodi i hvalile se jedna drugoj ljepotom svojih ruku.
- Divne su moje ruke. – reče jedna.
- Moje su još ljepše. – odgovori joj druga.
- Ah, ne, moje su najljepše. – prozbori treća žena – Nježne su kao perje.
Jedna je hroma starica, poderane odjeće i izgladnjelih obraza, prolazila pored njih. Starica zastane i zamoli ih za malo hrane. Ali tri žene joj ne dadoše ništa, nego navališe na nju s pitanjima.
- Hajde, reci, stara! Koja od nas ima najljepše ruke?
- Reci nam čije su ruke ljepše od zore!
- Reci, starice, pa ćemo te onda nahraniti.
Starica šuteći produži dalje obalom modrozelene rijeke. Uskoro naiđe na jednu mršavu mladu ženu. Svakog je dana mukotrpno radila na polju, a sada je sjedila i odmarala se u hladovini.
- Gladna sam. – obrati joj se starica – Imaš li malo hrane za mene?
- Nemam mnogo, samo ovaj komad kruha, – uzvrati mlada seljanka – ali rado ću ga podijeliti s tobom.
Nakon što su zajedno i u tišini pojele kruh, starica primi djevojku za ruku i zahvali joj se na iskazanoj ljubaznosti. Zatim se uputi do one tri žene s lijepim rukama.
- Sad ću vam reći čije su ruke najljepše. Crne i grube ruke one mlade seljanke, koje su nahranile napuštenu i gladnu staricu, tisuću su puta ljepše od vaših glatkih i nježnih, ali sebičnih ruku.
Tako im je rekla hroma starica i polako otišla dalje svojim putem.
Viktorija Majačić
23. prosinca 2021.
