Moja najgora noćna mora se ostvarila. Moram mami pokazati bilješku koju je učiteljica napisala u mojoj bilježnici. Crvena boja tih slova još uvijek mi titra pred očima. Slova se krevelje i rugaju mi se. Zašto se to moralo dogoditi baš meni? Zašto baš danas? Do maloprije, dan je bio prekrasan. Vrijeme je sunčano, petak je i uopće nemam puno zadaće. Micikini mačići su progledali i sada već hrabro istražuju svijet oko sebe, mama danas za ručak pravi knedle sa šljivama i paradajz supu s noklicama, a brat mi je obećao sutra me voditi u kino. Sada su sve te radosti nestale kao da ih je netko spužvom obrisao sa školske ploče. Paradajz supa me neće moći utješiti, kao ni igra s mačićima, a o odlasku u kino mogu samo sanjati. Tek je podne i polako idem kući, ali već znam da će ovaj vikend biti najtužniji vikend u mom životu.
***
Sjedim na drvenoj holklici u hodniku ispred ogledala i cmizdrim. Zapravo ne plačem, ali svake sekunde progutam jednu knedlu. Ne onu slatku, sa šljivom u svom središtu, nego onu praznu, gorku i bolnu. Mama ništa ne govori i znam da je ljuta i razočarana. Nikada nisam dobila batina i bila sam uvjerena da će se to danas dogoditi, ali moja predviđanja su bila potpuno netočna. Mama je skoro pala u nesvijest kad je pročitala poruku, ali ipak nije odlučila kazniti moju nesmotrenost šibom, nego je odmah poslala tatu u apoteku i skinula posteljinu s mog kreveta. Mama je znala da nisam namjerno donijela gnjide u naš dom. Nije se naljutila na mene, nego na količinu posla koju su joj zadala ta jedva vidljiva bića. Mora u loncu na šporetu iskuhati svu moju posteljinu, oprati odjeću i ručnike koje sam dirala, dobro izribati podove i dezinficirati sve naše četke i češljeve za kosu. Neka djeca gotovo svakodnevno dobiju ćušku iza uha ili po obrazu zbog manjih stvari. Roditelji na njih istresaju sve svoje buhe i umjesto zagrljaja primaju udarce. To je sigurno mnogo strašnije od ove moje patnje, ali svejedno se osjećam kao nepoželjna uš. Sramim se svoje kose i svraba oko ušiju. Pomislim na krupno ispisane riječi u mojoj bilježnici – POD HITNO TRETIRATI VAŠKE – i u grlu mi zapne još jedna knedla.
Ali nisam jedina. I mama guta knedle. Neprestano uzdiše, dok mi pažljivo češlja mokru kosu, zadiže pramen po pramen i uskim češljem pretražuje jajašca na mom tjemenu. Mislim da više nije ljuta, nego tužna i zabrinuta.
- Eto, gotova sam. – mama napokon izgovori.
Osjećam veliko olakšanje, iako mi je tjeme vatrena kugla koju od straha ne smijem dotaknuti. Moj sram me peče kao opeklina, ali, umjesto boli, osjetim duboku zahvalnost i mami tiho promrmljam ispriku.
- Ništa se ne brini. Zajedno ćemo ih se riješiti.
- Hvala ti, mama.
- Za nekoliko dana moramo ponoviti šamponiranje, pa ćemo onda vidjeti. – mama zastane i nevoljko doda – Ako bude trebalo, možda ćemo te morati ošišati.
Nervozno razgoračim oči i dlanom obrišem jednu slanu suzu što se skotrljala niz moj obraz.
***
Idućeg petka u školu sam došla s novom frizurom. Moja kratko ošišana plava kosa bila je blistavo čista i mojom se krvlju više nisu hranile uši glave. Bila sam spremna za novi početak, ali ponekad se okrutnost odraslih zrcali na licima djece. Oni koji nisu imali sitne bubice u kosi, imali su velike bube u glavi i zadirkivali su i ismijavali one s ušima. Bila sam ljuta i htjela sam im objasniti da nitko nije manje vrijedan zato što ima sitne gnjidice na korijenu vlasi kose, ali nisu me slušali. Vjerovali su da su bolji od drugih i da su svi koji su zbog bilo kojeg razloga drugačiji od njih obične male bube koje treba zgaziti. Bila sam žalosna zbog toga, ali sam odlučila da me njihovi paraziti nikada više neće zaraziti. Uostalom, kod kuće su me čekali mačići i brat koji me vodi u kino.
Kad smo krenuli kući iz škole, primijetila sam da se jedan dečko, onaj koji se najglasnije rugao jednoj djevojčici iz razreda, snažno počešao iza uha. Na zatiljku je imao crvene točkice i tragove od grebanja noktima po bolnim mjestima gdje su ga ugrizle uši.
Napokon će i on shvatiti da uši ne prave razliku. Dobro im je na svačijoj glavi. I na onoj čistoj i na onoj prljavoj.
- Listopad se u svijetu obilježava kao Mjesec prevencije vršnjačkog nasilja koje pogađa veliki broj djece. Razgovor s djetetom o takvim temama često može biti izazovan i preplavljujuć, ali iznimno je važno prepoznati takav oblik nepoželjnog ponašanja na vrijeme budući da može imati brojne negativne (psihičke i fizičke) posljedice.
- Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se 10. listopada. Skrb o mentalnom i emotivnom zdravlju svih nas, pogotovo djece i mladih, je poput češlja iz moje priče – početak brige o sebi, početak osvještavanja, početak promjene. Do razbijanja stigme može doći isključivo ako se o temi mentalnog zdravlja otvoreno komunicira, a psihologija, ali i svakodnevni život, nas uči da je gotovo uvijek lakše kad se o problemima krene pričati.
- ova romansirana dječja epizoda iz sredine osamdesetih djeluje bezazleno, ali nadam se da ipak može poslužiti kao mali svjetionik
Viktorija Majačić