VIKI BEZ MASKE

Ljeto je sramežljivo pokazivalo svoje lice, a ja sam prolazila Mažuranićvom ulicom, zaustavila se, iz torbice izvadila mobitel i fotkala crnu pamučnu masku na rubu pješačke staze. Bila je sredina lipnja i ubrzo nakon prve fotografije zaštitne maske za lice uslijedila je druga, pa još jedna, a memorija mog mobitela počela se nekontrolirano ispunjavati odbačenim maskama sa lica potpunih stranaca. Svugdje sam ih primjećivala. Bilo ih je mnogo. Ležale su zgužvane i prljave na stazama našeg malog grada, u travi ispred obiteljskih domova, na cesti, ispred ulaza u trgovine, pokraj kanalizacijskih odvoda i kanti za smeće. Svaka od njih pričala mi je priču o prijašnjim vlasnicima. Svaka od njih predstavljala je jednu osobu. Maske nisu imale podignute uglove usana poput maske koju nosi zaštitnica komedije Thalia, ni žalosno spuštene, poput maske njezine sestre muze Melpomene, personifikacije kazališne tragedije, ali prikazivale su tragičnu komediju u kojoj svatko od nas igra svoju ulogu.

U antičko doba uloga maski na kazališnoj pozornici bila je vrlo visoka. Na gradskim trgovima okupilo bi se mnoštvo ljudi i tamo bi gledali i slušali glumce odjevene u raznobojne tkanine s maskama na licima. Maske junaka i zlikovaca, starih ili mladih ljudi, djece, bogova i drugih stvorenja izmijenjivale bi se na sceni i golicale ljudsku maštu, a nedavno otvoren 28. Festival glumca još uvijek održava istu tradiciju. Golica našu maštu, zabavlja nas i potiče na razmišljanje. Svaka osoba poznaje kazališne i karnevalske maske, ali nažalost, i zaštitne maske za lice. Postale su dio svakodnevice, a sada su ljetni dani i druženja na otvorenom iza nas i stiže nam rujan koji sa sobom donosi brojne promjene.
Bjelogrli piljci, zaštićena vrsta ptica selica, oblijeću nebom i spremaju za odlazak u podsaharsku Afriku, a našu djecu očekuje još jedna školska godina. Oko 300 tisuća učenika osnovnih i 140 000 učenika srednjih škola ovog tjedna krenut će na nastavu s udžbenicima i bilježnicama u torbama i s blažim epidemiološkim mjerama nego prethodne školske godine. Spomenute mjere odnose se i na sve nas, ali još smo daleko od raspleta ove drame koju zajedno igramo na daskama života. Moja uloga nije velika i sada svaki put kad u prolazu ulicama Županje ugledam izgubljenu i odbačenu masku više ne posegnem za mobitelom, nego za molitvom. Poželim pandemiju ljubaznosti jednih prema drugima, prema svijetu u kojem živimo i nadam se da ćemo kad predstava završi zaslužiti stojeće ovacije.

Viktorija Majačić

6. rujna 2021.