Obični ljudi
Bila jednom jedna varoš,
što kraj Save diše, gudi.
Živjela život radišno, skromno
baš kako i žive obični ljudi.
Rodila rođoše.
Grlila dođoše.
Koji su došli odnekud
i Bog zna odsvakud
da sviju gnijezdo
na ovoj našoj slavonskoj grudi.
Dočekala domaćinski prođoše
i suzom ispratila sve ođoše.
Ovo je pjesma o takvim ljudima.
I ja se usuđujem da ih stavim u stih.
Ovo su samo neki od njih…
Andrašić šnajder šije i kroji,
presvlači dugmad u svakakvoj boji.
Od štofa, tvida, svile, žoržeta
ili bilo koje druge tkanine
uz spretne ruke
nastaju hlače, kostimi, suknje
i moderne haljine.
Strukirane, podstavljene
tri frtalja rukav ili puf,
plisirane, cigovane ili spušten struk.
Burde i mode ko iz Milana
šarenilo dezena, mašni i volana.
Kao da silaziš sa modne piste,
a sve su bile drugačije
rijetko kada iste.
A prekoputa tamo kraj Save
filmovi se suše, fotke se prave.
Čovjek sa vječnim osmijehom
poštovani Emil Nemec
ili poznatiji kao Karča,
uvijek je tu spreman da okine
da škljocne iza fotografskog okidača.
Šusteri Macko i Pipica
popravljaju, krpaju cipele,
čizme i sandale.
Kaišiće, potpetice, đonove i zakovice
da nečujno pravimo korake
i hodamo u njima gdje nas srce šalje.
Ričko doktor na motoru,
veterinar za svu marvu.
Za konje, bravce i živinu
ukazuje pomoć prvu.
Molim Vas lijepo
stolarija, parket, okovi, štokovi
prozori i hrastova vrata,
pravile su ruke vrijednije od zlata.
Poznavala sam ga
i bio mi je više od znalca.
Reče mi jednom kao kroz šalu da zapamtim:
Nikada mali vrabac nije hranio velikog vrapca.
Ali ne zato što mi je bio otac i ćaća,
jedan i jedini, duša od čovjeka,
dobričina i veseljak
Martin Benaković, Tina Prelin – Baća.
Čika Martin, Uzor, robna
Hudolin posluga, Poljoplod.
Macko, Zviz, Pile, Išek
trgovci su Posavine,
pristupačni, uglađeni
a nitko nikom nije rod.
Max i Boža naše brice
brinu za lični dekor i sitnice.
Za šiškice, za brijanje,
za zulufe podšišane
i brkove štucovane.
Slastičarne na sve strane
Azis, Latif, Ciciban.
Gdje god kreneš malkoc svratiš,
požele ti dobar dan.
A ono što prija u vrućim danima
i da te rashladi i što ti treba
naći ćeš u okusu Cicibanovog sladoleda.
Vištica, Pepa, Mađar, Karoglan
te birtije radile su skoro svaki dan.
Ustajali vinski zrak
duhan, rakija i konjak.
Birtaš , flaše, mali šank
karirani nadstolnjak.
Uvijek ista klijentela
poznata iz našeg sela.
Pod nasipom Šarec Ignjac
svakog petka friško sprema.
Savskom ribom upecanom
fiš paprikaš ljuti, blagi
nadaleko boljeg nema.
Ivo Đuric, Pahert stari
i oni su uvijek tu,
za ne daj Bože
kad netko ode.
Svijeće, škrinje i pokrovi
sve se na vrijeme u kuću dostavi.
Svi ovi ljudi
na jedno vrijeme sjećanja budi.
U jednom su bili isti,
voljeli su varoš svoju,
mile zvuke ravničarske,
tu Županju moju, tvoju…
Nekada se za njih u varoši znalo,
što bi rekli naši stari:
Nekad bilo sad se spominjalo.
Vesna Hope