Kad pomislim samo na to
da je život protekao,
da bi jednom samo stao,
meni dođe nešta žao.
Nad Savom sumraka,
njenih plićaka,
šetnji, vrbaka
i prvih svjetala u dubini mraka.
I svih tih zora
iz mojeg šora
što počinju kavom
i čašicom razgovora.
Krošanja bagrema,
jorgovana i jasmina,
obećanja i nadanja
i ljubavi u svim proljećima.
Žao mi zima
zavijanim snjegovima,
ugaženim tragovima,
dok mraz cifra po staklima
čipku svoju mrzlom bojom,
a zima zimuje
po mojim sokacima.
Žao mi slada jeseni
posljednjeg uzdaha sunca.
Sedefnim bljeskom se preljeva,
a bablje ljeto drhturi s vjetrom
paučastim strunama srca.
Žao mi plotova,
livadskog cvijeća,
prašnjavih lenija
i zrelih njiva.
I onih mojih mladih šljiva,
što neću saznati
jesul ko med
il’ im je cvat pobio led.
Žao mi nekih romansi
praćene žicama tambure,
kroz noć što dolazi iz daljina.
Žao mi tebe i tvojih strahova
žao mi života
usred svih tišina.
Žao mi rakije
i bačve hrastove.
Širom otvorenih kapija,
drvenih prozora,
starinskih avlija.
Žao mi društva i naših besjeda,
pripitih noći, tuge u očima.
I onih šutnji kroz oblake dima,
kad smo se razumjeli
samo pogledima,
i nazdravljali
svim našim slabostima.
Još pjesma sama od sebe krene
a vino se sipa i toči.
U mamurna jutra umorni čekanjem
jer san nikako neće na oči.
A nešta mi dođe žao
grlica, prozračnih gnijezda,
vedrine noći
osutim nebom najljepših zvijezda.
Žao mi bijelih postelja,
molitvi, Božića,
Badnjih večera
i obiteljskih svetih nedjelja.
Ljubavnih pisama
i lijepih riječi.
Tužnih stihova i koje rime,
komšijskih trešanja,
đurđica miris
kad zrak zamiriše na moje ime.
Žao mi svega
a najviše drumova,
staza i puteva.
Onih što ostaju
i onih što odlaze
i na put kreću.
A nešta mi dođe žao
moga sokaka
i što više njim hodati neću.
Žao mi mog starog kraja,
godina dobrih i običaja.
Sretnih dana, starih snova
i rasutih osjećaja.
A sada na kraju svega
žalim zbog svih Vas,
što Vas vidjet neću
nit osluhnut glas.
E žao mi konja
što im više neću čuti
ni topot ni kas.
Znam.
Doći će dan
kad ćeš me prozvati
nebeski svode,
jer sve što dođe
mora da ode.
Vječnom tišinom,
usnulim mirom
sa zadnjim zvonom
đurđevske kapele
posljednji puta
u moj će sokak da me vode.
A tako mi žao svega,
jer jednom ću morat reći
moje je bilo dovde.
Vesna Hope ❤️
