Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je on ostavio Crkvi i svijetu znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i katastrofama. Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, danas je čudesno molio za nas, danas je obećao svog Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan. Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade.
Danas u liturgiji prolazimo dvoranom posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju. Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja objesio. Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori, prelazeći potok Cedron slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu. A onda doživljavamo kako nam ga vojnici i sluge hrama istrgnuše, da ga odvedu u sramotnu sudnicu i u smrt.
U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, on postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.
Crkva nosi u svome naručju iskustvo Boga koji je postao čovjekom, njegove riječi i njegove snage, njegove odredbe i njegov savez s nama. Isus iz Nazareta je djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego Bog. Izvana trijezan, bez mo-naških i mističkih gesta, a iznutra snažan riječima i snagom, vlašću nad prirodom, Božjim opraštanjem grijeha, silom kojom je izgonio zle duhove, i zaustavljao sve što čovjeka ugrožava. Uskrisivao je mrtve, liječio bolesti, umro za čovjeka, uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu.
Sve što je Isus Krist donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa svijetom. Govoreći: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, »Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha«, sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi. Tako je nekako potpisao sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između čovječanstva i Boga. Pod tim savezom koji Crkva čuva u slavljenju euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na svijet. Tu su njegove riječi, tu je snaga njegovih sakramenata, tu je snaga njegova Duha, tu je njegova prisutnost, tu su prisutne prvine novoga uskrslog svijeta.
Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario taj savez i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva čuva svetu misu kao najdragocjeniji biser. Ona taj savez svaki dan obnavlja i slavi, te tako potvrđuje naš pristanak na Isusov savez s nama. Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu. Sveta misa je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire. Ona je istovremeno Kalvarija i uskršnje jutro, jer su sadržaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća u njoj prisutni. Sveta misa je riznica u kojoj se nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti. Iz nje Crkva nastaje, ona je srce Crkve i povijesti. Da bi naznačila važnost saveza u euharistiji sklopljenog, Crkva slavi Veliki četvrtak. No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike.
Posljednja večera
Posljednja večera započela je zalaskom sunca. Isus recitira psalme sabranim i jasnim glasom. Sveti Ivan nam je prenio koliko je Isus žarko želio biti na toj večeri sa svojim učenicima. Isus je preplavljen ljubavlju i nježnošću prema učenicima: »Dječice…« nježno im govori. »Gospodin je želio ovom okupljanju dati posebno obilježje, obogatiti sjećanje na tu večeru ispunjajući je dirljivim riječima i osjećajima, potpuno novim djelima i shvaćanjima o kojima nikad ne ćemo prestati razmišljati. To je bila, moglo bi se reći, oporučna večera: dirljiva, ali istodobno i beskrajno tužna prigoda u kojoj se tajnovito objavljuju božanska obećanja i daleke vizije. Povrh svega, osjeća se tužan nagovještaj smrti, s užasnim predviđanjima izdaje, napuštenosti, žrtvovanja. Razgovor zamire, dok Isusove riječi neprestano teku, nove i beskrajno nježne, usmjerene prema vrhunskom nagovještaju dubine otajstva, kao da lebde između života i smrti.«
Na ovaj Veliki četvrtak mogli bismo se, zaključujući ove trenutke molitve, zapitati primjećuju li ljudi s kojima provodimo najveći dio života da smo Kristovi učenici. Dajemo li im to na znanje svojom srdačnosti, razumijevanjem, prihvaćanjem? Trudimo li se nikad ne posustati u ljubavi u mislima, riječima i djelima? Znamo li popraviti odnose s ljudima s kojima smo postupali loše? Pokazujemo li bližnjima na mnogo načina ljubav: srdačnošću, poštivanjem, riječju podrške, bratskom opomenom kada je potrebna, uobičajenim osmijehom i dobrim raspoloženjem, malim znacima pažnje, istinskom zabrinutosti za njihove probleme, malom neprimjetnom pomoći… »Ova ljubav nije rezervirana samo za važne događaje, ona se nadasve treba iskazivati u redovnim okolnostima svakodnevnog života.«
Uistinu su blizu dani muke našega Gospodina. Sjetimo se Marijina potpunog predanja vršenju volje Božje i služenju drugima. »Neizmjerna Marijina ljubav prema čovječanstvu učinila je da su se i u njoj ispunile Kristove riječi: ‘Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje’ (Iv 15,13)«
Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)
