Zamislite ovo: negdje u Hrvatskoj ili Njemačkoj, Švicarskoj ili Irskoj, netko u deset navečer sjeda za laptop, puni čašu vina i otvara Facebook. Ne da bi pogledao što mu rade prijatelji, ne da bi vidio fotografije s nečije proslave. Ne. On otvara Facebook da bi se posvađao s potpunim strancem oko toga tko je bio veći zlikovac — ustaša ili partizan. I to osmog desetljeća od kraja Drugog svjetskog rata. Dok Europa gradi autoceste, mi gradimo rovove. Digitalne, doduše, ali rovove.
Društvene mreže pretvorile su se u bojišnicu kakvu ni naši preci nisu uspjeli organizirati s toliko entuzijazma. Svaki dan iznova, s neiscrpnom energijom koja bi mogla napajati ne samo Županju nego i cijeli Zagreb, legije Facebook ratnika dočekuju jutro s jednim ciljem — dokazati da je onaj drugi kriv za sve što se ikad dogodilo na ovim prostorima. Ustaše, partizani, komunisti, fašisti, antifašisti, domobrani, četnici — cijeli taj tužni panteon mrtvih ideologija dižu se svako jutro poput zombija, točno na komandu, i marširaju kroz naše zidove objava kao da je 1941. i da im netko plaća prekovremene.
A netko im, gotovo sigurno, i plaća. Ili barem inspirira. Političari odavno koriste povijesne teme za mobilizaciju birača i skretanje pažnje s aktualnih problema, čime slabe demokratske vrijednosti i potiču ekstremizam. I svaki put kad treba zaboraviti da vam je korupcija pojela pola proračuna, da vam djeca bježe iz države, da vam plaće kasne, a mirovine sramote — netko mudri potegne tu staru, pouzdanu, nikad zatajenu kartu. Ustaše nasuprot partizana. Uvijek radi. Uvijek. Toliko je to univerzalna podjela da se može pojaviti u raspravama o tome tko je više ukrao, na utakmicama, skupštinama lovačkih društava, u školama, na tržnici i u tramvaju. Svugdje. Kao griža savjesti, samo bez savjesti.
Saborski zastupnik Ivica Baksa to je rekao glasno ono što mnogi misle tiho: dok se mi svađamo oko 1941., tiha većina razmišlja može li platiti režije, kakva će joj biti mirovina, hoće li dočekati pregled kod specijalista i može li si priuštiti vrtić za dijete. Ali ta tiha većina nema ‘lajkove’. Ona nema viralnih objava. Ona samo šuti i plaća račune.
Naš Facebook ratnik je, pak, posebna vrsta junaka. Sakriven iza monitora, zaštićen anonimnim nadimkom i profilnom slikom na kojoj najčešće sjedi neka planina ili zalazak sunca, on je nepobjediv. Nemilosrdan u osudi, brz u presudi, sposoban u jednoj popodnevnoj sesiji osuditi tridesetak sugrađana, rehabilitirati jedan ideološki sustav i pokopati drugi — sve to dok mu se hladi kava i dok mu bračni drug viče iz kuhinje da dođe večerati. Ima li toga u stvarnom životu? Nema. U stvarnom životu taj isti junak tiho promrmlja pozdrav susjedu s kojim se godinama svađa online, jer, eto, glupo je svađati se kad gledaš čovjeka u oči.
Virus bivših podjela nije zarazio samo hrvatske političare, nego se proširio u sve pore društva i svakodnevni život, a to cijelo društvo drži u stanju stalne napetosti, mrzovolje, svađa i beznađa. I svake godine, po tradiciji koja je gotovo folklorna, u posebnim datumima i godišnjicama, ta se opsesija rasplamsa do bijelog usijanja. Već po tradiciji svake se godine politička i medijska scena uzburka do krajnosti, strasti planule sa svih strana i verbalni rat zapuca na sve četiri strane. Kao neka vrsta godišnje smotre mržnje, sređene i predvidive poput kalendara svetaca.
A onda dođe nešto što te stvarno iznenadi. Tisuće mladih na koncertu u Imotskom 2024. pjevaju ustaške pjesme i dižu ruku u nacistički pozdrav, u crnim majicama s porukama ‘za dom spremni’ i velikim slovom U, slavivši ustaške koljače u jednoj državi Europske unije. I onda se zapitaš — u redu, možda su mladi ipak naučili nešto od nas. Nešto što nismo htjeli podučiti, ali što smo ipak prenijeli. Jer djeca ne pamte što im govorimo. Djeca pamte što radimo.
I tu dolazimo do one stvari koja je, priznam, potpuno obrnula moje pretpostavke. Jer dok smo cijele generacije bili uvjereni da internet kvari mladež, da TikTok uništava mozgove i da mladi žive u nekakvom digitalnom besmislu bez kompasa — ispostavlja se da su oni, barem po pitanju ovih naših opsesivnih prepucavanja, puno pametniji od nas. Tinejdžeri i dvadesetogodišnjaci uglavnom ne sudjeluju u tim ratovima prošlosti. Izbjegavaju ih. Klize dalje po ekranu i idu na neki drugi sadržaj. Možda im to ne priča ništa. Možda im je dosadno. Možda, bolje od nas, shvaćaju da ne možeš živjeti s licem stalno okrenutim unazad — jer onda hodaš unatrag i čudiš se što se stalno spotičeš.
A mi stariji, sada je posve jasno, hodamo unatrag već dugo. I spotičemo se o iste kamenje, u isti jarak, svake godine iznova. I svaki put se dižemo, otresemo prašinu i kažemo — pa nije bila moja krivica, bio je on, onaj drugi, s onom zastavom, s onom ideologijom. I sve ispočetka.
Nema tog zida koji je Europa srušila, nema te granice koju je sloboda prebrisala, nema tog napretka koji mi nismo uspjeli kompenzirati nekim svježim unutarnjim rovom. Dok se ostatak kontinenta pita kako riješiti energetsku krizu, klimatske promjene i demografski kolaps, mi smo još uvijek zauzeti prebrojavanjem žrtava iz 1945. i nadmetanjem čiji su djedovi bili gori. Odgovor, usput, nikad nismo pronašli. Niti ćemo, jer ga ne tražimo. Samo nastavljamo pitati, jer u pitanju — nema odgovora koji bi nekoga kaznio ili nagradio. A nagrađivanje i kažnjavanje jedino što nas, izgleda, još veseli.
Pokvarili smo se mi, ne naša djeca.
Zoran Lucić
