Gibonnija su još prije četiri godine u mjestu Davor, kad se prvi put uključio u projekt, prozvali kumom toga projekta, a nakon njegova ovogodišnjega posjeta Savskome sajmu u Županji razgovarali smo o tome kako on kao Dalmatinac gleda na razvoj slavonskih turističkih potencijala, zašto je posebno povezan sa Županjom, zbog čega je njegova ovogodišnja turneja već četvrti put krenula iz Osijeka. Osijek je bio tek prvi od osam gradova u kojima je Gibonni održao koncert u okviru svoje turneje koju je predstavljala Coca-Cola.
U intervjuu za internetsku stranicu projekta Lijepa naša Sava Gibonni je odgovorio i na pitanje koji je to tajni recept kojim će sa svojim novim albumom na engleskome jeziku – 20th Century Man – pokušati osvojiti europsko tržište.
Prozvani ste kumom projekta Lijepa naša Sava. U čemu je, po Vašemu mišljenju, vrijednost toga projekta?
– Kumom su me prozvali još prije četiri godine u Davoru kad sam se uključio u projekt. Mislim da je ovo hvalevrijedan projekt, da ima neku simboliku i da je njegov smisao u povezivanju kopnene i jadranske Hrvatske. Ja sam čovjek koji dolazi iz turističkoga kraja, Dalmacije, u kojoj je tradicija turizma prisutna već 150, 200 godina, u nekim krajevima i više. Zato treba dati do znanja da smo mi u Hrvatskoj itekako povezani.
Koliko kao glazbenik možete utjecati da se stvori poticajno ozračje i da ljudi shvate koliko je bitno razvijati lokalnu zajednicu?
– Već godinama govorim da je lokalna zajednica zapravo najvažnija. Kako moje zanimanje uključuje putovanja kroz cijelu Hrvatsku, zaista se svaki put na licu mjesta mogu uvjeriti kolika je razlika od grada do grada, od gradića do gradića. Znam vidjeti ogromne razlike između mjesta koja su međusobno udaljena samo tridesetak kilometara, a kao da nisu u istoj državi. Recimo, kad dođeš u Međimurje, točno vidiš da su tamo ljudi naraštajima nešto mudro spoznavali i da su stečena znanja primijenili. Mislim da uspjeh uvijek ovisi o mjesnome stanovništvu i njihovu zalaganju.
Biste li kao Dalmatinac došli na odmor u kopnenu Hrvatsku i što bi Vas moglo privući?
– Već sam bio na odmoru u Županji, a najviše me privlače ljudi. Moja je menadžerica Lidija Samardžija odavde, tako da znam doći tu kod njezinih roditelja. Pazite, ja nisam prosječan turist. Meni nikad nije dosadno. Ako su dobri ljudi, onda mi nije dosadno, ne trebaju mi ni padobrani, ni skakanje, ni jahanje, ništa mi ne treba. Zabavljam se kad su mi ljudi super. Ovdje mi odgovaraju ljudi i njihov mentalitet, nikad me ne puste gladnoga i ovdje se stvarno odmorim. Koje specijalitete volite? – Roštilj i sve suhomesnate robne marke te, naravno, riblji paprikaš.
A privlači li Vas kao Dalmatinca, recimo, krstarenje po Savi?
– Znam da u Davoru ima 12 kapetana. To me zadivilo i svima sam pričao o tome. U Županji sam otkrio samo kapetana Diznu. Ne znam ima li još koji. Mislim da je pun pogodak za razvoj turizma na istoku Hrvatske, između ostaloga, sajam na kojemu sam prisustvovao u Županji. Želim vam da sajam traje 365 dana u godini.
Vrlo ste osviješteni kad je u pitanju pomaganje lokalnoj zajednici, ali u glazbenome smislu ne slovite za buntovnika. Ne pišete takozvane angažirane pjesme, nego pišete isključivo o ljubavi.
– Ne, jer kad slušam kako ovi naši alternativci pjevaju o socijalnim temama, to mi zvuči kao kolumne u novinama. To je samo nekakvo osvješćivanje problema, ali se ne nude rješenja. Smatram da osim nabrajanja svega što ne valja, čovjek mora i reći kako bi on to popravio.
Kako to da ste s ovogodišnjom turnejom i predstavljanjem svojega novog albuma krenuli iz Osijeka?
– Ovo je već četvrta turneja koju sam započeo iz Osijeka. Malo sam praznovjeran, a Osijek mi već 13 godina nosi sreću. Prvi album s kojim sam u Osijeku započeo turneju bio je Ljudi, zviri, beštimje, zatim Mirakul, pa Toleranca, a ovo je sada bio četvrti put da sam krenuo iz Osijeka.
Kako ste zadovoljni s prihvaćanjem Vašega albuma na europskome tržištu? Kako je to krenulo?
– To što mi sad razgovaramo o mojemu engleskom albumu, upravo je bit svih tema kojih smo se već dotaknuli. Mislim da je hrvatska glazba jednostavna i zrelija u pojedinaca među koje ubrajam i sebe, ali ima još stvarno dobrih autora i odličnih glazbenika, odličnih instrumentalista. Možemo igrati našu nacionalnu ligu, da tako kažem, ali možemo možda igrati i u nekoj jačoj. I mislim da bismo trebali biti jedinstveni. Ja sam za to da budemo jedinstveni u svemu. Bez obzira na to je li riječ o tome hoćemo li izvoziti kekse ili sapune, uvijek sam za to da podržavamo domaće proizvođače. Jer, oni su naši. Naravno da postoje međunarodne tvrtke kao što je Coca-Cola, ali su one pokrenule proizvodnju u našoj zemlji, zaposlili naše ljude i ja ih smatram našima.
Kako ste nakanili ostvariti proboj na strano tržište?
– Nemojte me ništa pitati, sve mi ide kako treba. Album izlazi u Njemačkoj, izlazi u Austriji, a u Mađarskoj je i Češkoj već izišao. Uglavnom sam se usredotočio na zapadnu i srednju Europu, dakle tamo gdje mi je lako doći automobilom. Mislim da bih bio lud u ovome trenutku ići osvajati Kanadu ili Japan. Ovo je ipak jednostavnije, unatoč tome što i ovdje postoje jezične prepreke i granice. Ali, imam odličnu diskografsku kuću u Austriji, u Beču, ljude s mnogo poleta. Moram se pohvaliti da imam i fantastičnu agenciju u Hannoveru, stvarno se neočekivano bore za mene i baš mi je ugodno da im je toliko stalo do mene, da to uspije jer ipak ja dolazim iz jedne male zemlje, s maloga tržišta.
Što je osim engleskoga jezika potrebno da se pjesmom približite strancima?
– Engleski je potreban zato što je to europska sudbina. Da je posljednjih sto godina zaživio njemački ili španjolski, vjerojatno bih pjevao na njemačkom ili španjolskom, ali zaživio je engleski. No, osim toga, bitna je kvaliteta, ne stil glazbe. Stil glazbe nije važan, to su neka naša lokalna razmišljanja o tome što je moderno, što nije moderno. Svijet je toliko velik da ljudi poput mene ima na tisuće. Ne trebam se ja nikomu dodvoravati ili sviđati na silu.
A kakav je to točno Vaš stil? Možete li ga malo opisati?
– Nisam sam sebe opisao, ali su me vani opisali da sam album-artist. Znači da ne mogu imati jedan singl na kanalu You Tube koji će svi gledati, kao Gangnam style. Ja nisam Gangnam style, ja se ne mogu tako prezentirati, nego sam album-artist i čovjek treba poslušati moj cijeli album kako bi imao mišljenje o mojim pjesmama. A moju su glazbu opisali kao klasični rock, znači nešto što je novo i njima neobično, ali se snažno temelji na tradiciji rocka 1970-ih i 1980-ih godina te oni o tome misle jako pohvalno.
Bi li za vaš prodor u Europu možda marketinški bilo bolje da imate jedan hit poput Gangnam stylea kako bi svi u kratko vrijeme čuli za Vas?
– Onda bih morao sljedećih deset godina vikati: „Ne, to nisam bio ja.“ Moja je krilatica: „Bolje polako, ali budi to što jesi.“
Razgovarala: Orhidea Gaura Hodak Fotografirao: Dražen Pajtlar
