Ljudi mu se nerijetko i pojadaju, i raspituju za novosti u gradu
ŽUPANJA
I ovih hladnih zimskih dana, u prijepodnevnim satima, s ugla zgrade PBZ-a u Strossmayerovoj ulici, kod skretanja prema gradskoj tržnici, dopiru zvuci gitare uz prepoznatljiv i snažan glas koji razbija sivilo i podiže raspoloženje prolaznika. I tako svakodnevno, već 13. godinu zaredom, ulični svirač Zoran Miličić-Zole (58) svirkom i pjesmom prati ritam grada, dajući mu poseban šarm i prenoseći radost muziciranja. Diplomirao je na Fakultetu prometnih znanosti, ali posao u struci nikada nije uspio dobiti, i kraju se, kao istinski zaljubljenik u glazbu, prihvatio onoga što najviše voli i u čemu istinski uživa – svoje gitare, vjernog suputnika kroz brojne životne nedaće koje su ga pratile. Svirao je na ulicama Barcelone, Münchena, Pariza, Beča, Dubrovnika i Poreča. A od 2012. to čini u Županji.
Prati ritam grada
Zole nije samo svirač i zabavljač, on je uvijek tu za svoje sugrađane, spreman na šalu, ali i ozbiljan razgovor, i uvijek ima strpljenja za svakoga. “Ljudima danas puno znači kada se mogu nekome pojadati, izbaciti iz sebe to što ih muči i olakšati si dušu. Saslušam ih, pokušam i pomoći nekim savjetom i ako uspijem bar nekome od njih popraviti dan i vratiti osmijeh na lice, puno sam napravio, i to me baš ispunjava i raduje”, priznaje. Prije godinu i pol nekoliko je dana bio u bolnici i kada se sa svojom gitarom ponovno vratio na staro mjesto, dirnula ga je rekacija prolaznika, koji su mu prilazili i govorili da im je nedostajao, i da se, dok ga nije bilo, baš osjetila neka praznina. I upravo to mu je to, kazao nam je, bila najbolja potvrda da se na neki način ugradio u gradsku svakodnevicu. A Zole je doista postao svojevrsna prepoznatljivost grada na Savi. “Najbolji mi je kompliment kada ljudi kažu kako su se naviknuli na mene i od srca im hvala što me podržavaju sve ovo vrijeme”, ističe.
PRIPREMA PRIJAVU I ZA SUPERPOTJERU
Zoran Miličić-Zole izvodi širok repertoar pjesama. Rado svira Azru, Indexe… Pjeva, kako nam je rekao, ono što mu odgovara, a rado će ispuniti i glazbenu želju svojim sugrađanima. Dnevno nastoji svirati dva do tri sata, nekada je, dodaje, bez problema stajao i četiri-pet sati, ali sada ipak pazi, ne želi se potrošiti, kako bi i sutra mogao doći. “Koliko god nam bilo teško, uz pjesmu je sve ipak lakše, pjesma me stvarno diže i u tome istinski uživam. Uz dobre prijatelje svaki mi je dan ispunjen i zadovoljan sam”, ističe. I ovom prigodom zahvaljuje rokerima iz Opće opasnosti, koji su mu u suradnji s Music Shopom No1 uoči Božića 2017. godine darovali novu akustičnu gitaru Epiphone. I dalje prati kvizove i planira poslati prijavu za Superpotjeru. A 2021. godine natjecao se u Potjeri i, na ponos svojih sugrađana, pokazao da grad na Savi ima ljude koji znaju svašta o svačemu i kući se vratio s osvojenih 31.500 kuna. Cijeli život nešto čita, uči, obogaćuje znanje i želio je sebe testirati i dokazati si da može uspjeti.
“Uspijem preživjeti”
A upravo su, kaže, ljudi ti koja ga i drže i daju mu volju da svakoga jutra, bilo vani plus 30 ili se temperatura spustila ispod nule, dođe na svoje “radno” mjesto. “Dosta nas se iselilo. Prije 13 godina, srijedom i subotom, kada su pijačni dani, stajao sam iza ugla, tik uz zgradu, kako ne bih smetao prolaznicima jer uvijek je netko u gužvi ‘zapinjao’, a sada bez problema stojim uz stazu. Opazio sam da su ljudi nakon korone postali depresivniji, ozbiljnih lica i uvijek se trudim, koliko mogu, oraspoložiti ih”, govori. Našalio se i dodao da je kod njega danas kao nekada kod brice – ljudi se raspituju o tome zna li što se događa u gradu, tko je s kim, kako, gdje, radoznali su… A usput u kutiju ubace i koju kovanicu, na čemu im je iznimno zahvalan. Ako ne, i osmijeh je, kaže, dovoljan.
“Nekad je bolje, nekad lošije, ali uspijem preživjeti. Nisam gladan, nisam žedan, to je najvažnije, pa polako, iz dana u dan”, zaključuje.
Marija Lešić Omerović
Izvor glas Slavonije
