Kada uskrsno jutro svane nad ravnicom Županjske posavine, a Spačvanske šume još drijemaju u jutarnjoj magli, zna se što slijedi. Iz crkve, s blagoslova, vraćaju se obitelji s prepunim košaricama – šunka, kulen, mladi luk, jaja, poneka flašica rakije, sve to uredno poredano ispod vezenog ubrusa. I dok se za stolom polako razmotavaju ti mirišljavi darovi korizme i posta, negdje između prve kriške šunke i prve čaše dobrog slavonskog vina, odjednom se čuje: „Daj, daj, tucamo se!” Djeca se rasule po kući, odrasli se smiješkom vraćaju u djetinjstvo, a na stol dolaze junaci dana – pisanice.
Tucanje jajima jedan je od onih običaja koji, kako god pogledao, jednostavno ne može biti dosadan. Ta vesela aktivnost podrazumijeva kucanje tvrdo kuhanih jaja jedno o drugo dok se ne otkrije koje je jaje izdržljivije, a u ovom je kraju to oduvijek bila ozbiljna stvar. Možda ne ozbiljnija od sjetve ili žetve, ali sigurno ozbiljnija nego što bi ikome tko nije iz Posavine na prvi pogled izgledalo. Jer Slavonci, kako znamo, ne rade ništa napola.
U nekim slavonskim selima organiziraju se i prave “tucanijade” – mala natjecanja u ovoj tradicionalnoj igri, što dodatno doprinosi zajedništvu i veselju uoči uskrsnog ručka. Je li tu Županja daleko? Ni slučajno. Županjska posavina, taj zeleni pojas uz Savu gdje se miješaju slavonski duh, bosanska blizina i posavska tvrdoglavost, njeguje tucanje s nekom posebnom žestinom – prijateljem, ali i s natjecateljskim sjajem u oku koji nikakva pisanica ne može prikriti.
No krenimo od početka. Sama tradicija tucanja jajima starija je nego što bi čovjek pomislio. Jedan od prvih službeno zabilježenih zapisa o ovom običaju pronađen je u kronici Zagreba iz 14. stoljeća, kada se u hrvatskoj prijestolnici i okolici ova praksa koristila kao prijelomnica u vremenu – bilježilo se da se nešto dogodilo “poslije tucanja jajima”, odnosno poslije Uskrsa. Dakle, dok vi mislite da se igrate, zapravo sudjelujete u jednoj od najdugovječnijih europskih tradicija. Manje-više kao i vaši praprapreci, samo što oni vjerojatno nisu imali pristup bojama iz dućana ni plastičnim naljepnicama s „Peppa Pig” motivima.
Podrijetlo tucanja pisanicama može se pratiti od drevnih civilizacija koje su jaje shvaćale kao simbol plodnosti, ponovnog rođenja i životnog ciklusa – od egipatske, perzijske i grčke kulture, koje su jaja povezivale s proljećem i obnovom prirode. Kršćanstvo je tu simboliku prihvatilo i obogatilo: u kršćanskom svijetu jaje danas predstavlja uskrsnuće Isusa Krista i novi život, a samo razbijanje ljuske mnogi vide kao otvaranje groba, tj. Isusovo oslobođenje. Ukratko, kada vaš djed tresne jaje o jaje s unukom i kaže „Daj, nisi me pobijedio!”, to je zapravo duboko duhovna radnja. Slobodno mu to recite – samo ne za vrijeme samog tucanja.
U Slavoniji i Baranji, pa tako i u Županjskoj posavini, blagoslovljena hrana jede se u krugu obitelji za uskršnji doručak, pri čemu je naglasak na obilju kako bi se prikazao završetak posta i korizme, a tucanje je kulminacija tog jutra. Nezaobilazan je to običaj nakon svete mise i objeda, koji uključuje i djecu i odrasle. Na području istočne Slavonije popularna je igra tucanja jajima – tko ima najčvršće jaje, taj je pobijedio. Mladi se okupljaju i čestitaju Uskrs starijima, uz pjesmu i tamburaše. (Nekada davno su se pravi turniri u tucanju odvijali odmah poslije mise pred samom crkvom. Ali to je kao i mnogi drugi običaji već iščezlo.) I ako ste ikad bili na uskrsnom ručku u posavskom selu, znate da tamburice i šunka zajedno zvuče savršeno.
Sad dolazimo do onoga što vas sigurno zanima – kako pobijediti u tucanju. Jer, ruku na srce, nije svako tucanje jednako. Postoji umijeće. Postoji strategija. Postoji i ona tiha, tajanstvena starinska mudrost koja se prenosi s koljena na koljeno i koja se ne uči u školi.
Sve počinje s odabirom pravog jajeta. Pačja jaja su obično mekša, a najtvrđa su jaja morke (biserka) – no na našim prostorima najčešće se koriste kokošja jaja, a s njima je trik u tome da odaberete što manje jaje s čim špicastijim vrhom. Ono bi trebalo biti grublje na dodir i bez glatke ljuske, jer glatka ljuska često znači tanju i fragilniju površinu. Izbjegavajte izbjeljena jaja – proces bijeljenja skida jedan sloj ljuske pa su takva jaja znatno slabija. Uz to, jaja su obično najslabija tamo gdje se za vrijeme kuhanja napravio džepić zraka ispod ljuske. Upravo zbog toga iskusni tucači savjetuju da za farbanje koristite nešto starija jaja, a ne ona najsvježija – kod svježe snešenih jaja taj se prazan prostor još nije formirao i manja je vjerojatnost skrivenih slabih točaka. I još jedan savjet koji mnogi zaborave u žaru borbe: za tucanje prstima uhvatite što bliže vrhu jajeta, jer ćete tako zaštititi ljusku i spriječiti da pukne na krivom mjestu.
Dakle, strateški plan za pobjedu izgleda ovako: malo jaje, špicast vrh, hrapava ljuska, nije bijeljeno, nije najsvježije, a prsti blizu vrha. Zvuči kao priprema za olimpijadu? Možda jest. Tucaniijada olimpijskog formata – nije daleko od toga ako poznajete Slavonce. Doduše, postoje i drvena a u zadnje vrijeme i plastična jaja, ali to se smatra nepoštenim, i redovito bi dolazilo do prepirke pa i svađe ako bi netko takvim drvenim jajetom razbio favorita.
Nikada neću zaboraviti jedan uskrs, a davno je to bilo, Kada sam od rodbine iz Štitara dobio jedno biserkino jaje. Prelijepo crno jaje ukrašeno žutim voskom. Bilo je, činilo mi se, tvrdo kao kamen i već sam polupao i osvojio desetak drugih jaja mojih prijatelja. I onda je došao Želja “babin” I kao od šale razbio moga topana. Da, imao je drveno jaje koje je dobio od neke rodbine iz Bosne. Oh, kako smo se bili posvađali i dan danas mu to nisam zaboravio.
Darivanje pisanica također ima važnu ulogu u slavonskoj tradiciji. Djevojke su nekada ručno bojale jaja i ukrašavale ih tradicionalnim tehnikama te ih darivale mladićima kao znak simpatije ili pažnje. Najljepše pisanice čuvale su se godinama kao uspomena. U Županjskoj posavini, gdje su se susretale katolička i pravoslavna tradicija, gdje je Sava bila i veza i granica, uskrsni su se običaji oblikovali u poseban, posavski amalgam. I kod pravoslavnih vjernika u ovim krajevima tucanje ima posebnu dimenziju – dolazi nakon dugog i najstrožeg posta u kršćanstvu, pa je radost omrštavanja i prvog zalogaja toliko intenzivna da i sâmo tucanje jajima dobiva svečaniji ton. Ono je, doslovno, kraj čekanja.
Vjeruje se da jaje koje je ostalo čitavo svom vlasniku obećava dobru i uspješnu godinu. Ako je to istina, onda je svaki pobjednički tucanac zapravo mali prorok. I svaka baka koja čuva svoju pisanicu netaknutu do kraja uskrsnog jutra nosi u ruci obećanje proljeća, obilja i zdravlja. Nije loše za jednu kokoš.
Na kraju, tucanje jajima nije samo igra. To je ritual zajedništva, smijeh za stolom, djed koji vara unuka, unuk koji ne pušta da baka pobijedi, susjed koji dolazi s „najboljim jajetom u selu” i uvijek izgubi. To je slavonski Uskrs u minijaturi – topao, glasan, prepun hrane i ljubavi, ukorijenjen u zemlji uz Savu, u posavskim ravnicama i šumama koje svako proljeće iznova procvjetaju. Tuc, tuc – Sretan Uskrs!
Zoran Lucić
