Postoje trenuci u povijesti kada jedna jedina rečenica izmijeni sve. Kada ne postoji način da se vrati unatrag, jer su riječi već izašle u svijet i, poput projektila, pogodile svaku sigurnost koju smo mislili da imamo. Jedan od takvih trenutaka dogodio se sasvim nedavno, na travanjskom jutru 2026. godine, kada je predsjednik najmoćnije vojne sile na planetu, stojeći pred kamerama na Bijeloj kući, izgovorio sljedeće: “Čitava civilizacija umrijet će večeras, ako Iran ne popusti.”
Nije to bila metafora. Nije bila književna hiperbola. Bio je to ultimatum.
Da bismo razumjeli kako smo stigli do te točke, moramo se vratiti nekoliko tjedana unatrag, do 28. veljače 2026., kada su Sjedinjene Države i Izrael zajedno pokrenuli vojnu operaciju pod nazivom Epic Fury – udarajući na iranska vojna postrojenja, nuklearnu infrastrukturu i obavještajne centre. Rat je u prvim danima izgledao kao kirurška preciznost: ciljana bombardiranja, strateški odabrane točke, jasna vojna logika. No već tada, ako se pažljivo gledalo, vidjele su se pukotine – jer Donald Trump nikada nije bio čovjek kirurške preciznosti. On je čovjek instinkta, impulsa i retorike koja se hrani samom sobom, eskalira bez upozorenja i ne poznaje strop.
U sljedećim tjednima rat se proširio na ono što nije bilo ni u kakvim planovima: bombardirani su mostovi, elektrane, logistička čvorišta. Strateškim udarom pogođen je i otok Kharg – srce iranskog naftnog izvoza. Paralelno s tim, Iran je zatvorio Hormuški tjesnac, uski morski prolaz kroz koji u normalnim okolnostima prolazi svako peto bure nafte na cijelom planetu. Cijene sirove nafte skočile su na više od 114 dolara po barelu, nestašice goriva zahvatile su aerodrome u Italiji, azijske su države počele racionirati energiju, a Međunarodna agencija za energiju cijelu je situaciju opisala kao najveći poremećaj opskrbe u povijesti globalnog naftnog tržišta.
A Trump, usred svega toga, nije znao je li rat pri kraju ili tek na početku.
Na izravno novinarsko pitanje je li eskalira sukob ili ga gasi, predsjednik je odgovorio s neposrednom iskrenošću koja je bila možda i strašnija od svake prijetnje: “Ne znam. Ovisi što oni učine.” Zapovjednik oružanih snaga najveće vojne sile u povijesti čovječanstva, pred novinarima i pred cijelim svijetom, rekao je da ne zna što se događa u ratu koji on sam vodi. Financijska tržišta su reagirala odmah, jer su investitori u toj jednoj rečenici prepoznali najopasniji mogući signal: odsustvo plana.
No retorika nije stala tamo. Dapače, tek je počinjala.
Pred kraj prvog tjedna travnja, Trump je postavio ultimatum koji je odjeknuo kao vijest iz distopijskog romana. Iranu je dao rok do utorka 7. travnja, do 20 sati, da otvori Hormuški tjesnac. U suprotnom prijeti udarima na sve – elektrane, mostove, vodoopskrbu, cjelokupnu civilnu infrastrukturu jedne zemlje od 90 milijuna ljudi. Na društvenim mrežama to je formulirao gotovo nevjerojatnim jezikom: “Utorak će biti Dan elektrana i Dan mostova, sve u jednom, u Iranu. Otvorite tu prokletu tjesnac, vi ludi k…, ili ćete živjeti u paklu – SAMO GLEDAJTE!”
Kada su ga novinari upitali je li zabrinut što bi napadi na civilnu infrastrukturu mogli predstavljati ratni zločin prema međunarodnom pravu, Trump je odgovorio kratko: “Nije me briga.” Bivši izvršni direktor Human Rights Watcha javno je upozorio da Trump otvoreno prijeti kolektivnom kaznom, ciljajući ne iransku vojsku nego iranski narod, što prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji predstavlja ratni zločin.
Posebno zabrinjavajuća dimenzija ovog sukoba jest način na koji Trump konstruira stvarnost po vlastitoj mjeri. Tvrdio je, bez ikakvog dokaza, da iranski civili zapravo podržavaju američka bombardiranja vlastite zemlje. Kada su ga novinari upitali ne bi li takvi udari samo kaznili narod za odluke režima, odgovorio je da su Iranci “voljni podnijeti to radi slobode” i da “žive u nasilnom, strašnom svijetu o kakvom vi ništa ne znate.” Ta izjava nije samo demografski netočna – ona je moralno opasna, jer služi kao psihološka legitimacija za napade na civile. Paralelno s tim, Trump je izjavio da Bog podržava američku stvar u ovom ratu, prikazujući sukob kao gotovo religijsku misiju, čime je dodao još jedan sloj nestabilnosti već razbuktanoj situaciji na Bliskom istoku.
Iran nije ostao pasivan. Revolucionarna garda nazvala je Trumpa “deluzionalnim”, upozoravajući da će odgovor na napade civilnih ciljeva biti “daleko snažniji i mnogo širi”. Tisuće je Iranaca izašlo na ulice ne da pozdrave Ameriku – nego da tijelima opasaju elektrane i zaštite ih od najavljenih udara.
Europa stoji u svemu ovome na izuzetno neugodnom i opasnom mjestu. Kontinent koji nije konzultiran, koji rat odmah proglasio kršenjem međunarodnog prava i koji je potpuno ovisan o energiji kroz zatvoreni tjesnac – od Trumpa dobiva jednu poruku: “Idite i uzmite naftu sami. Razvijte malo zakašnjele hrabrosti.” Europski čelnici su gotovo u glas odbili taj poziv, naglašavajući da bez podrške SAD-a nijedna europska sila nema vojnih kapaciteta za otvaranje tjesnaca. Čak i američka mornarica same smatra taj prolaz previše opasnim za plovidbu. Europska komisija upozorila je da se cijene energije neće normalizirati čak ni ako sutra dođe do mira, a analitičari sve glasnije govore o opasnosti globalne recesije.
Unutar samih Sjedinjenih Država pad Trumpove popularnosti nije simboličan. Samo 31 posto Amerikanaca odobrava njegovo upravljanje gospodarstvom, dok je i unutar republicanske baze udio snažnih pristaša pao s 52 na 43 posto od početka rata. Svaki skuplje napunjeni rezervoar politički je trošak koji Trump plaća sedam mjeseci prije kongresnih izbora.
Pitanje kojim ćemo zaključiti ovaj tekst neizbježno je: trebamo li se bojati Trećeg svjetskog rata?
Klasična vojna analiza rekla bi: ne, jer nema koordinirane koalicije velikih sila u suprotstavljenim logorima. No ono što zaslužuje duboku pažnju nije geografska rasprostranjenost sukoba, nego njegova neupredivost. Veliki ratovi, kako nas uči povijest, rijetko počinju planiranom agresijom – češće izbijaju iz spirale pogrešnih procjena, eskalacijske retorike i odluka donesenih u trenutku bijesa ili panike.
Upravo tu leži najdublji problem sadašnjeg trenutka. Ne u tome što je Trump nužno lud – nego u tome što se ponaša potpuno nepredvidivo, bez respekta prema međunarodnom pravu i bez strateške vizije koja bi nadilazila sljedeći tweet ili sljedeću press konferenciju. Predsjednik koji u jednoj rečenici kaže da ne zna je li rat pri kraju ili na početku, koji u 48 sati mijenja stavove, koji prijeti smrću civilizacije i odmah zatim odlazi govoriti o spasenim vojnicima – taj predsjednik ne vodi rat. On improvizira u njemu.
Apokalipsa možda nije na pragu. Ali logika koja je može prizvati – jest.
I upravo je to ono što ne smijemo prestati glasno izgovarati. Jer šutnja, u trenucima kada lider govori o uništenju civilizacije, nije neutralnost.
Šutnja je suučesništvo.
- A što ako budala baci atomsku bombu? – O tome u idućem postu.
Zoran Lucič
