Kada uđete u centar grada Županje iz Štrosmajerove ulice, sa lijeve strane dominira zgrada nekadašnjeg prvog hotela u Županji. Zgrada je to izgrađena prije više od 100 godina i pripadala je obitelji Weinberger. Gotovo da nema županjca koji nije čuo za tu obitelj koja je izumrla prije gotovo 100 godina a ostavila tako upečatljiv trag u našem gradu.
Vođen vlastitom znatiželjom prikupio sam dostupne informacije o toj obitelji i sada ih prezentiram vama u ovoj priči.
Početkom 19. stoljeća Županja je bila gradić na rubu Habsburške Monarhije, smješten uz Savu, na granici s Osmanskim Carstvom. Iako je stoljećima bila pogranična tvrđava Vojne krajine, ukidanjem granice i razvojem trgovine počela je doživljavati gospodarski procvat.
Šume Spačvanskog bazena, jedno od najvećih hrastovih područja u Europi, postale su glavni gospodarski resurs. Dolazak britanskih industrijalaca i otvaranje tvornice tanina u drugoj polovici 19. stoljeća stavili su Županju na gospodarsku kartu Monarhije. U taj su se razvoj uključili i mnogi Židovi, doseljenici iz Ugarske, Slovačke i Galicije, kojima je Austro-Ugarska postupno otvarala mogućnosti za slobodno naseljavanje i obavljanje zanata i trgovine.
U tom je kontekstu u Županju došao i rabbi Leopold Weinberg (1818.–1903.), rođen u Slovačkoj. O njemu se malo zna, tek toliko je u nekoliko navrata spomenut u zapisima židovske zajednice. Nije mi ni poznato u kojem dijelu Županje je živio, iako postoje indicije da su imali kuću na Mlaki. Sa suprugom Charlotte (1823.–1896.) stigao je u grad najvjerojatnije u prvoj polovici 19. stoljeća, gdje je služio kao rabin novoosnovane židovske zajednice kotara Županja.
Godine 1861. rodio im se sin Josip (Jozef), a dvije godine kasnije i Jakob. Braća će postati poznata kao jedni od najuspješnijih županjskih poduzetnika.
Druga polovica 19. stoljeća bila je vrijeme kada su Židovi u Slavoniji i Srijemu sve češće preuzimali ulogu trgovaca, posrednika i financijera. Braća Josip i Jakob Weinberger ubrzo su se povezala s Englezima koji su vodili tvornicu tanina. Trgovali su drvom, opskrbljivali industrijske pogone i posjedovali vlastite trgovine.
Njihov se uspjeh temeljio na brzoj prilagodbi potrebama tržišta: bavili su se posredništvom, ulagali u parobrodarstvo i širili mrežu poslovnih veza. Takva im je dinamika osigurala i društveni status – postali su dio gradske elite, što se ogledalo ne samo u bogatstvu nego i u ulozi koju su imali u javnom životu.
No, razlike među braćom bile su očite, nisu bili jednako snažne naravi. Josip, pronicljiv, vrijedan, sposoban, a nadasve energičan i discipliniran, bio je glavni mozak poslovnih pothvata, dok je Jakob, iako vlasnik dijela imovine, bio sklon raskalašenom i lagodnom životu, provodima i piću.
Godine 1885. Josip se oženio Helenom, a uskoro su dobili i djecu – sina Emila (1887.) koji se od početka smatrao kao nasljednikom Weinbergerovih i kćer Annu Korneliju Lolu (1889.), kasnije udanu za dr. Milana Schwartza u Zagrebu. (Anna je u Zagrebu živjela građanskim životom, no umrla je 1930. od raka. Iza sebe je ostavila dvoje djece: Blaženku Brkljačić i Amiela Emila Shomronyja.)
S razvojem Županje, porasla je potreba za reprezentativnim svratištem. Putnici, trgovci i činovnici trebali su smještaj, a Weinbergerovi su prepoznali priliku. Izgradili su veliku zgradu u središtu grada, preko puta kotarskog suda.
Prizemlje je služilo kao obiteljski stan Josipa Weinbergera i prostor restorana s gostionicom, kojom je upravljala njegova supruga Helena. Kat je uređen kao hotel i prenoćište. Bio je to prvi objekt te vrste u Županji, a ujedno i arhitektonski simbol modernizacije. Zgrada je pokazivala ambiciju obitelji da gradu podari nešto novo, a sebi trajni spomenik.
Leopoldova supruga Charlotte umire 1896., a sam Leopold 1903. godine.
Velike su nade polagane u mladog Emila Weinbergera koji kao jedini muški nasljednik cijele obitelji, ( jer se stric Jakob nije ženio), postaje uz oca Josipa Weinberger, u to doba uspješan poduzetnik sa razgranatim trgovačkim i industrijskim poslovima vezanih za Županju i okolicu. Za uspješan nastavak obiteljskih poslova roditelji ga šalju na studij – Trgovačku akademiju, vjerojatno u Zagrebu, i nosi naslov „svršeni trgovački akademičar“, što ga je činilo spremnim za nastavak obiteljskog biznisa.
No sudbina je odredila drukčiji tijek. Nakon atentata u Sarajevu 1914., u Monarhiji se stvorila ratna psihoza. Hrvatski tisak oštro je osudio atentat, prikazujući ga kao „podao i barbarski čin“. U takvom ozračju koje je naravno zahvatilo i cijeli županjski kraj, Emil se dobrovoljno prijavio u vojsku, iako je zbog društvenog statusa novačenje mogao izbjeći. Postao je pripadnik 53. Zagrebačke pješačke pukovnije i već u prvoj kampanji protiv Srbije, kod Zavlake 19. kolovoza 1914., bio je teško ranjen šrapnelom.
Zarobila ga je srpska vojska te je prebačen u vojnu bolnicu u Kragujevcu, gdje je umro 16. rujna 1914. Pokopan je na lokalnom vojničkom groblju.
Smrt mladog Weinbergera odjeknula je u tadašnjem tisku. Ilustrovani list (23.10.1915.) objavio je vijest o njegovoj pogibiji:
U službenom Popisu gubitaka vojnog osoblja Austro-Ugarske (28.10.1914.) navodi da je bio „verwundet“ (ranjen).
Weinberger Emil, EinjFreiw. TitGefr., IR. Nr. 53, 3. Slavonien, Zupanja-Srijem, Zupanja, 1887, verw.
Vijest o njegovoj smrti tek je puno kasnije došla do roditelja u Županju, moguće posredovanjem Crvenog križa i razmjene podataka o sudbinama vojnika zaraćenih strana. Znali su da je umro i da je pokopan na vojničkom groblju u Kragujevcu no ništa se više nije moglo poduzeti. Roditelji su svakako željeli prenijeti posmrtne ostatke sina u Županju. To je postalo moguće tek nakon vojnog poraza i okupacije Srbije krajem 1915. godine.
Nisam uspio saznati kako i na koji način su posmrtni ostaci pronađeni i prebačeni nazad u Hrvatsku, ali postoje indicije da je osobno Jakob Weinberger uz veliku pomoć nekih prijatelja oficira austrougarske vojske i veliku količinu novca otputovao do Kragujevca gdje je pronašao i identificirao tijelo i organizirao transport do Županje.
Posmrtni ostaci preneseni su u Županju 1916. godine i 15. veljače 1916., u prisutnosti brojnih građana, Emil je svečano pokopan na županjskom groblju.
Jutarnji list (15.2.1916.) donio je vijest o svečanom ukopu na županjskom groblju, na kojem su govorili kotarski rabin dr. Frankfurter, prof. Gavro Schwarz iz Zagreba i učitelj Romić.
U znak sjećanja otac Josip osnovao je Zakladu Emila Weinbergera s glavnicom od 30.000 kruna, iz koje su se pomagale siromašne djevojke pred udaju – bez obzira na vjeru. Bio je to izraz humanosti, ali i želja da se ime sina trajno očuva. Zaklada je potrajala koliko i Monarhija Još samo godinu dana.
Iste te godine, 1916. umire i Jakob Weinberger. Oboje su sahranjeni uz Leopolda i Charlotte u zajedničku mauzolej grobnicu na županjskom groblju.
Nekoliko godina poslije 1921. umire i Josip Weinberger, a 1926. I Helena Weinberger koja je bila zadnji nosilac tog prezimena u Županji.
Njihovi su posmrtni ostaci položeni u reprezentativni mauzolej na županjskom groblju, gdje i danas počivaju svi članovi obitelji.
Heleninom smrti sva pokretna i nepokretna imovina pripade Ani koja je zbog liječenja svoje teške bolesti ubrzo gotovo sve rasprodala. Dolaskom Nezavisne države Hrvatske zgrada svratišta biva konfiscirana kao židovska imovina a nakon toga stvaranjem socijalističke Jugoslavije prelazi u ruke lokalne samouprave. Osnivanjem ugostiteljskog društva „Jelen“, u njoj se otvara istoimeni restoran sa prenoćištem (hotel) koji je desetljećima bio jedno od najpoznatijih okupljališta u Županji sve do pretvorbe društva kada zgrada prolazi u privatno vlasništvo.
Obitelj Weinberger nestala je iz Županje, ali je ostavila dubok trag. Njihov je hotel oblikovao urbanu vizuru grada, a mauzolej ostao spomenik njihovoj obiteljskoj priči.
Njihova sudbina zrcali širu sliku srednjoeuropskih Židova: od uspona kroz trgovinu i industriju, preko stradanja u ratovima, do nestajanja. Da su poživjeli dulje, vjerojatno bi ih pogodila i tragedija Holokausta, u kojem je nestao velik dio židovskog stanovništva Slavonije.
Ipak, njihovo je naslijeđe i danas vidljivo – u arhitekturi, u kolektivnom pamćenju i u povijesnim zapisima. Županja kakvu poznajemo ne bi bila ista bez obitelji Weinberger.
Zoran Lucić
