Kada uđete u centar grada Županje iz Štrosmajerove ulice, sa lijeve strane dominira zgrada nekadašnjeg prvog hotela u Županji. Zgrada je to izgrađena prije više od 100 godina i pripadala je obitelji Weinberger. Gotovo da nema županjca koji nije čuo za tu obitelj koja je izumrla prije gotovo 100 godina a ostavila tako upečatljiv trag u našem gradu. Vođen vlastitom znatiželjom prikupio sam dostupne informacije o toj obitelji i sada ih prezentiram vama u ovoj priči.
Nisam uspio saznati kada i kako je točno Rabbi Leopold Weinberg, rođen u Slovačkoj 1818 godine, sa svojom suprugom Charlotte (1823.-1896.) došao u Županju, ali je najvjerovatnije postavljen kao Rabin u židovsku zajednicu kotara Županja. O njemu se malo zna, tek toliko je u nekoliko navrata spomenut u zapisima židovske zajednice. Nije mi ni poznato u kojem dijelu Županje je živio. Godine 1861 rađa im se prvi sin Jozef (Josip) Wienberger, a dvije godine kasnije 1863 i sin Jakob Weinberger.
Josip i Jakob bili su vrlo sposobni i uspješni poslovni ljudi koji su se vrlo brzo sprijateljili sa engleskim poslovnim ljudima koji su izgradili tvornicu tanina u Županji i sa njima sklapali unosne poslove. Vodili su posredničke i trgovačke poslove u raznim granama od parobrodarstva do trgovine drvetom. Bili su i vlasnici nekoliko trgovina u Županji i okolnim selima. Brzo su stekli veliko bogatstvo i utjecaj i odskočili u sam vrh županjske Elite. Iskreno govoreći Josip je bio daleko sposobniji i vodio je glavnu riječ u svim poslovima, dok je Jakob bio podložniji lakom životu provodima i pijančenju.
Godine 1885 Josip se oženio i sa suprugom Helenom godine 1887. dobiva sina Emila. A dvije godine kasnije dakle 1889 i kćerku Anna Kornelija AKA Lola ( koja se kasnije udala za doktora Milana Schwartza i sa njime imala dvoje djece Blazenka BRKLJAČIĆ i Amiel Emil Shomrony. Ana je s svojom obitelji živjela u Zagrebu gdje je 1930. umrla od raka.)
Zahvaljujući tvornici tamina i naglim razvojem Županje, stvorila se potreba za jednim hotelom ili povećim svratištem i prenoćištem pa su Weinbergerovi izgradili veliku zgradu u samom središtu grada preko puta kotarskog suda (danas zgrade poglavarstva) i time ni ne znajući napravili sebi spomenik koji je danas jedan od simbola grada Županje. Odmah po izgradnji Josip se sa svojom obitelji seli u prostorije u prizemlju, dok je gornji kat bio uređen i prilagođen kao hotel i prenoćište. U donjem dijelu je bio restoran sa gostionicom i kuhinjom koje je sa osobljem vodila žena Helena.
Godine 1896 umire Charlotte a 1903. I Leopold Weinberger.
Mladi Emil Weinberger kao jedini muški nasljednik cijele obitelji, jer se stric Jakob nije ženio, postaje uz oca Josipa Weinberger, u to doba uspješan poduzetnik sa razgranatim trgovačkim i industrijskim poslovima vezanih za Županju i okolicu. Za uspješan nastavak obiteljskih poslova roditelji ga šalju na studij – vjerovatno u Zagreb- kojeg pred početak I. svjetskog rata završava ( „ svršeni trgovački akademičar “ ).
No, I. svjetski rat zapečatit će sudbinu obitelji Weinberger.
Kako piše Mato Dominković, (veliki poznavatelj prilika za vrijeme prvog svjetskog rata u našem kraju) u cijeloj Hrvatskoj je, pa tako i u Županji, atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinada i suprugu Sofiju izazvao jednodušnu osudu. Narod je atentat doživio kao krajnje podao, barbarski i gnjusan čin , osobito stoga što je žrtva bila i žena. I onodobni hrvatski tisak jednodušan je u osudi atentata i velikosrpske politike. Većina tiska pisanjem stvara antisrpsko javno mnijenje koje je spremno podržati rat. Očekivala se brza i laka pobjeda, „ šetnja kroz Srbiju“ kako je govorio general Potiorek. Možda su takva očekivanja navela mladog Weinbergera da dobrovoljno pristupi vojsci i krene u rat. Kao pripadnik tadašnje društvene elite sigurno je mogao izbjeći novačenje. Koliko su procjene o brzoj i lakoj pobijedi bile pogrešne vrijeme će vrlo brzo pokazati.
Emil u rat kreće kao jednogodišnji dragovoljac u 53. Zagrebačkoj pješačkoj pukovniji. Ubrzo se našao na ratištu u Srbiji. Već tijekom prve kampanje u Srbiji, 19. kolovoza 1914., teško je ranjen od šrapnela kod Zavlake i pada u srpsko zarobljeništvo. Austro-Ugarska vojska doživjela je težak i bolan poraz.
Nije jasno je li zarobljen u kakvoj Austro-Ugarskoj poljskoj bolnice koja u općem i naglom povlačenju nije evakuirana na vrijeme ili su ga Srbi ranjenog zarobili i poslali u svoju vojnu bolnicu u Kragujevac. Srpska vojska oskudjevala je u svemu, tako i u sanitetskom materijalu, kojeg je manjkalo i za liječenje vlastitih vojnika i pitanje je kakvu su skrb ranjeniku mogli pružiti, osobito neprijateljskom. Bilo kako bilo Emil Weinberger umire 16. rujna 1914. u srpskoj vojnoj bolnici u Kragujevcu gdje je i pokopan.
O tome vijest donosi Ilustrovani list od 23.10.1915. Tadašnje novine uredno objavljuju vijesti o pogibiji ili stradanju uglednijih članova društva sve u svrhu promidžbe sa ciljem stvaranja privida kako svi slojevi društva bez razlike na društveni status i vjeru daju jednaki doprinos obrani Monarhije.
U Popisu gubitaka vojnog osoblja Austro-Ugarske vojske od 28.10.1914. stoji zapis:
Weinberger Emil, EinjFreiw. TitGefr., IR. Nr. 53, 3. Slavonien, Zupanja-Srijem, Zupanja, 1887, verw.
Iz zapisa je razvidno samo da je ranjen.
Vijest o njegovoj smrti tek je puno kasnije došla do roditelja u Županju, moguće posredovanjem Crvenog križa i razmjene podatak o sudbinama vojnika zaraćenih strana. Znali su da je umro i da je pokopan na vojničkom groblju u Kragujevcu no ništa se više nije moglo poduzeti. Roditelji su svakako željeli prenijeti posmrtne ostatke sina u Županju. To je postalo moguće tek nakon vojnog poraza i okupacije Srbije krajem 1915. godine.
Nije mi poznato kako i na koji način su posmrtni ostaci pronađeni i prebačeni nazad u Hrvatsku, ali postoje indicije da je osobno Jakob Weinberger uz veliku pomoć nekih prijatelja oficira austrougarske vojske i veliku količinu novca otputovao do Kragujevca gdje je pronašao i identificirao tijelo i organizirao transport do Županje. To su bili vrlo tužni dani jer je cijela Županja tugovala i suosjećala sa roditeljima.
Jutarnji list od 15.2.1916. donosi vijest o ukopu Emila Weinbergera na županjskom groblju. Dosta je vremena, truda i traganja, uz beskrajnu tugu za izgubljenim sinom, bilo potrebno za prijenos posmrtnih ostataka u Županju. Bol za izgubljenim i iščekivanje mogu do kraja razumjeti samo oni koji su podnijeli takav gubitak.
Na posljednje počivalište nesretni Emil ispraćen je uz sudjelovanje mnogobrojnih Županjaca, pokretnih vojnika iz bolnice Crvenog križa kao i mnogobrojnih uglednika kotara Vinkovci.
Govore su održali kotarski rabin dr. Frankfurter i prof.Gavro Schwarz iz Zagreba te županjski učitelj Romić. U spomen na sina Emila otac Josip osnovao je „ Zakladu Emila Weinbergera „ sa glavnicom od 30.000 kruna iz čijih se kamata dodjeljivao novac mladoj siromašnoj djevojci pred udajom bez obzira na vjersku pripadnost počev od 1917. godine. No, Zaklada je potrajala koliko i Monarhija Još samo godinu dana.
Iste te godine 1916 umire i Jakob Weinberger. Oboje su sahranjeni uz Leopolda i Charlotte u zajedničku mauzolej grobnicu na županjskom groblju.
Nekoliko godina poslije 1921. umire i Josip Weinberger, a 1926. I Helena Weinberger koja je bila zadnji nosilac tog prezimena u Županji.
Heleninom smrti sva pokretna i nepokretna imovina pripade Ani koja je zbog liječenja svoje teške bolesti ubrzo gotovo sve rasprodala. Dolaskom Nezavisne države Hrvatske zgrada svratišta biva konfiscirana kao židovska imovina a nakon toga stvaranjem socijalističke Jugoslavije prelazi u ruke lokalne samouprave. Osnivanjem ugostiteljskog društva Jelen u njoj se otvara istoimeni restoran sa prenoćištem (hotel) i postaje jedan od najposjećenijih objekata u Županji sve do pretvorbe društva kada zgrada prolazi u privatno vlasništvo.
I tako se približavamo kraju ove priče o obitelji Weinberger koja je zauvijek nestala iz Županje. Tko zna da se obitelj održala, kako bi preživjeli ratna stradanja židova u drugom svjetskom ratu. Bilo kako bilo, sudbina se poigrala ali njihova ostavština je vidljiva i danas. Vizura grada kakvu je danas znamo, nezamisliva je bez reprezentativnih zgrada svratišta Weinberger, isto tako i Županjsko groblje bez obiteljske grobnice-mauzoleja obitelji Weinberger, u kojoj danas u miru počivaju svi članovi obitelji.
Zoran Lucić
