Jedna stara izreka kaže “danas jesmo sutra nismo”, i podsjeća na neizbježni kraj – smrt. Danas ću pisati o toj temi. Znam da je malo neobičajeno i da niste navikli od mene ali i to je sastavni dio života i kad tad sve nas čeka.
Nekada se u Županji, Bošnjacima, Štitaru, Gradištu, Drenovcima, Babinoj Gredi i gotovo svakom selu županjske Posavine smrt nije događala iza zatvorenih vrata. Kada bi zazvonilo crkveno zvono ili se pronijela vijest da je netko preminuo, cijelo selo je znalo. Ljudi su ostavljali posao, ulazili u kuću pokojnika tihim korakom i dolazili pomoći obitelji koja je ostala bez svoga člana.
Posljednji ispraćaj bio je mnogo više od pogreba. Bio je spoj katoličke vjere, starih šokačkih običaja i narodnih vjerovanja koja su se prenosila s koljena na koljeno. Mnogi od tih običaja danas polako nestaju, ali još uvijek žive u sjećanjima starijih Posavljaka i u etnološkim zapisima.
Posljednji trenuci života
Kada bi se osjetilo da se bliži kraj, obitelj je najprije slala po svećenika. Umirući je primao ispovijed, bolesničko pomazanje i svetu pričest kako bi, prema vjerovanju, pomiren s Bogom krenuo na posljednji put.
Uz postelju je gorjela posvećena svijeća, najčešće gromnica ili svijeća sa krštenja ili krizme. Govorilo se da nitko ne smije otići u mraku. Da mu duša ne zaluta i da pronađe put u raj.
U trenutku smrti u kući je nastajala posebna tišina. Zaustavljali su se satovi, prekrivala ogledala, a prozor ili vrata otvarali kako bi duša mogla slobodno napustiti dom. To su običaji koji se stoljećima bilježe u Posavini i drugim dijelovima Hrvatske.
Oglašavanje crkvenim zvonima (mrtvački oglas)
Smrt mještanina tradicijski se objavljivala posebnim načinom zvonjenja crkvenih zvona, pri čemu se broj udaraca i izbor zvona razlikovao ovisno o spolu i dobi pokojnika:
Muška osoba: Oglašavala se triput prekinutim zvonjenjem uz uporabu velikog (dubokog) zvona ili triju pojedinačnih udaraca na početku i kraju zvonjave.
Ženska osoba: Najavljivala se dvaput prekinutim zvonjenjem srednjeg ili manjeg zvona.
Dijete: Za preminulu djecu zvonilo se najmanjim zvonom (cinkuš), bržim i svjetlijim ritmom, označavajući odlazak nevine duše.
Mrtvačko zvono oglašavalo se neposredno nakon dojave o smrti, svakoga dana u podne do pokopa te prilikom polaska pogrebne povorke prema groblju.
Priprema pokojnika
Opremanje tijela (obredno kupanje i brijanje): Čim bi osoba izdahnula, pristupalo se obrednom čišćenju. Prema starom običaju, ukućanima je bilo strogo zabranjeno prati i opremati pokojnika; taj su zadatak preuzimali iskusniji susjedi ili dalja rodbina (muškarca su opremali muškarci, a ženu žene). Tijelo se kupalo toplom vodom, muškarcima se obrijala brada, a voda i krpa kojom je tijelo prano, koristili su se isključivo za tu namjenu te bi se nakon upotrebe odbacivali ili zakapali na skrovitom mjestu.
Oblačenje u svečano ruho: Pokojnik se odijevao u najljepšu novu ili odabranu narodnu nošnju (šokaru ili šokicu), koju su stariji mještani često sami pripremali i čuvali u škrinjama za “sudnji dan”. Neudane djevojke i neoženjeni mladići pokapani su u svečanim, nerijetko svadbenim nošnjama — djevojke s bjeličastim vijencem na glavi, a mladići s kornetom ili špioncem na šeširu.
Sklapanje ruku i popratni predmeti: Oči i usta pokojnika odmah su se zatvarali (vjerovalo se da otvorene oči najavljuju ubrzanu novu smrt u kući ili selu). Pod bradu se vezala marama dok se tijelo ne ukruti, a noge su se vezale vrpcom koja bi se odriješila prije samog zatvaranja lijesa. Ruke su se sklapale na prsima, isprepletene krunicom, uz dodavanje malog raspela ili sličice svetca zaštitnika. U lijes su se stavljali i osobni predmeti poput maramice, a u nekim selima i sitan novac (“za prijelaz”) a uz tijelo cvijeće ubrano u vlastitom dvorištu.
Noć kada pokojnik nije ostajao sam
Prije , u vremenu dok još nisu postojale mrtvačnice, pokojnik je ostajao u svojoj kući, na odru, okružen svijećama. Tijekom večeri dolazili su rođaci, kumovi, susjedi i prijatelji. Nitko nije dolazio praznih ruku niti odlazio bez molitve.
Molila se krunica, pjevale stare crkvene pjesme, a između molitava pričale su se priče o pokojniku – kako je živio, radio, pomagao drugima. Djeci su se tada prvi put prenosila obiteljska sjećanja. A to se pamtilo i ostajalo u sjećanju za cijeli život.
Na stolu su bili rakija, kruh, sir, kulen i kolači. To nije bila gozba, nego znak da su vrata kuće otvorena svakome tko je došao podijeliti tugu.
U pojedinim selima starije žene su naricale. Zvali su ih narikače ili naricaljke. Glasno su oplakivale pokojnika, spominjale njegovo ime, roditelje, djecu i cijeli životni put. Taj običaj etnolozi opisuju kao jedan od najstarijih oblika javnog izražavanja žalosti.
Put od kuće do groblja
Lijes se iznosio nogama prema izlazu kako se smrt ne bi vratila u kuću. Na pragu bi ga tri puta lagano dotaknuli.
Na čelu povorke nosio se križ. Za njim su išli crkveni pjevači, svećenik, rođaci koji su nosili lijes, a zatim cijelo selo. Kasnije su lijes prevozila ukrašena konjska kola s crnim pokrovom.
Zvona su zvonila posebnim ritmom. Stariji ljudi po zvonjavi su znali je li preminuo muškarac, žena ili dijete. 60-ih 70-ih i 80-ih godina u modu je došlo da se na sprovodima svira limena glazba najčešće lokalnih vatrogasnih društava.
Posljednji pozdrav na groblju i ukop
- Dolazak povorke i sprovodni obred: Po dolasku pogrebne povorke na groblje, lijes se odlagao pokraj otvorene rake ili na odar ispred grobljanske kapelice. Svećenik je predvodio obred pokopa, pjevale su se sprovodne pjesme, a obitelj i mještani upućivali su posljednje molitve za pokoj duše.
- Otvaranje lijesa i posljednji cjelov: U starijim tradicijama, neposredno prije spuštanja u raku, poklopac lijesa bi se nakratko pomaknuo ili otvorio kako bi se najuža obitelj još jednom, uz “posljednji cjelov”, oprostila od pokojnika. U tom trenutku odrešivale su se vrpce kojima su bile vezane pokojnikove noge ili ruke.
- Bacanje grumena zemlje i novčića: Tijekom spuštanja lijesa u grobnu jamu, svećenik i članovi obitelji, a potom i svi prisutni mještani, bacali su po grumen zemlje na lijes. Taj se čin izvodio uz izgovaranje blagoslova: “Laka mu/joj bila crna zemlja” ili “Iz zemlje si nastao, u zemlju se vraćaš”. U nekim se selima županjske Posavine uz grumen zemlje u raku bacao i sitan novčić, kao simboličan dar ili “otkup” grobnog mjesta.
- Zasipanje groba i postavljanje križa: Nakon što bi svi nazočni odali počast, grobari ili rođaci zasipali su raku i oblikovali grobni humak. Na uzglavlje groba postavljao se drveni križ na kojem su bili upisani ime, prezime te godina rođenja i smrti pokojnika. Na križ se često vezala bijela marama ili ručnik ako je preminula mlađa osoba.
- Polaganje vijenaca i paljenje svijeća: Na oblikovani humak polagali su se vijenci i cvijeće iz domaćih vrtova (najčešće šimšir, krizanteme i sezonsko cvijeće), te su se palile svijeće i voštanice za pokoj duše.
- Obredno čišćenje prije odlaska: Prilikom napuštanja groblja bilo je obvezno otresti zemlju s obuće. Mještani su izbjegavali okretati se prema grobu nakon što bi krenuli kući, vjerujući da se time sprečava “zazivanje” nove smrti u obitelji ili selu.
Nakon odlaska povorke kuća se čistila. Na mjesto gdje je stajao odar prolijevala se voda kao znak čišćenja i završetka posljednjeg ispraćaja.
Karmine i vrijeme žalovanja
- Obredno pranje ruku i čišćenje kućanstva: Po povratku s groblja, svi sudionici sprovoda morali su proći obred čišćenja. Na ulazu u dvorište ili kuću dočekivala ih je posuda s čistom vodom i ručnik kako bi oprali ruke i otrpali svu grobljansku zemlju s obuće. U kući iz koje je iznesen pokojnik, prostorije bi se temeljito očistile i prozračile, a voda koja se koristila za pranje podova i odra prolijevala se na negaženo mjesto u dvorištu.
- Karmine (daća ili gozba zadušnica): Za rodbinu, prijatelje, susjede i sve koji su došli ispratiti pokojnika priređivao se zajednički obredni obrok — karmine. Blagovanje je započinjalo zajedničkom molitvom i paljenjem svijeće za pokojnikovu dušu. Na stol se iznosila tradicionalna hrana: domaća juha, kuhano meso s hrenom ili umakom od rajčice, pečenje, te suhi kolači i rakija. Tijekom obroka razgovaralo se tiho i dostojanstveno, prisjećajući się dobrih djela, anegdota i uspomena iz pokojnikova života.
- Ostavljanje obroka za pokojnika: U pojedinim selima županjske Posavine održao se običaj da se na stolu ostavi tanjur s hranom, čaša vina ili rakije i komad kruha namijenjen duši pokojnika, vjerujući da ona još neko vrijeme boravi među živima.
- Nošenje crnine i vanjski znakovi žalovanja: Uža obitelj ulazila je u strogo razdoblje žalovanja. Žene su nosile crnu odjeću, crne marame (zavijače) i izbjegavale bilo kakav nakit, dok su muškarci nosili crnu košulju ili crnu vrpcu (flor) na reveru kaputa i šeširu. Trajanje nošenja crnine ovisilo je o stupnju srodstva: za roditeljima, supružnicima i djecom žalovalo se godinu dana, a za daljtom rodbinom šest mjeseci ili 40 dana.
- Pravila ponašanja tijekom žalovanja: U kući žalosti nije se sviralo, pjevalo niti organiziralo veselje. Članovi obitelji nisu odlazili u svatove, na zabave ni na mjesna kola. Također se izbjegavalo obavljanje nekih svečanih kućanskih poslova, poput tkanja ili izrade ukrasnih kućnih radova.
- Spomen-mise i obilazak grobova: Spomen na pokojnika održavao se kroz redovite molitve i spomen-mise zadušnice koje su se služile sedmoga i četrdesetog dana od smrti te na prvu godišnjicu (godišnjica). Osobito poštovanje iskazivalo se na blagdane Svih svetih i Dušni dan, kada su se grobovi temeljito uređivali, kitili šimširom i svježim cvijećem te osvjetljavali brojnim svijećama.
Danas su mnogi običaji nestali ili se održavaju tek u tragovima. Mrtvačnice su zamijenile odar u kući, a bdjenja su kraća nego nekada. Ipak, ono najvažnije ostalo je isto – u županjskoj Posavini pokojnik se nikada nije ispraćao sam. Na posljednji put uvijek ga je pratila obitelj, susjedi i cijelo selo, baš onako kako su to činile generacije prije njih.
Zoran Lucić
