TRADICIJSKA NARODNA GLAZBALA NA ŽUPANJSKOM PODRUČJU

Na području Županjske općine vezanost suvremenog čovjeka uz narodnu tradiciju najizrazitije se očituje u privrženosti u pučkoj melodici. Od svih vrsta glazbenog izražavanja, narodna pjesma u izvornom obliku ili obradi još i danas posjeduje široku i trajnu popularnost.

Međutim, dok se izuzetno pažljivo prate i proučavaju zvukovne vrijednosti, u njihovoj sjeni ostaju instrumenti koji ih proizvode. To je, rekli bi smo, nepravedno jer njihovo značenje je dvostruko; osim što stvaraju željene tonove oni govore i o bogatstvu pučke mašte u oblikovanom smislu. Vrlo često po svojim oblicima, ornamentima pa nekada i po reljefu to su vrlo zanimljiva likovna ostvarenja narodnih graditelja glazbala i rezbara.

 Raznolikosti i šarenilu naše narodne melodike pridružuje se i raznovrsnost narodnih glazbala prema zemljopisnim područjima ali se prema načinu na koji proizvode tonove dijele u nekoliko grupa. Područje Zupanjske općine u potezu od Babine Grede na zapadu do Račinovaca na istoku, obogaćeno je s nekoliko vrsta autentičnih, izvornih, glazbala koja su, po svojem načinu kako proizvode tonove, podjeljena u tri grupe:

– membranofoni

– kordofoni

– aerofoni

– Grupa membranofona kod kojih se susreće kožnata opna. Na našem području predstavnik te vrste glazbala je: DUDALO, ili BRUNDALO.

Upotrebljavalo se kod pokladnih običaja ili je služilo za mangupsko pravljenje buke u nekoj veseloj prilici. Danas je to glazbalo potpuno zanemareno i zaboravljeno pa i u folklornim priredbama što nije nikako dobro. O tome problemu bi trebali razmišljati sva folklorna društva na općini.

– Druga grupa instrumenata koji se nazivaju kordofoni kod kojih se ton svira titranjem napete žice. Kod nas susrećemo gotovo sve vrste. Među njima Iz dvajamo instrument zvan SAMICA.

Samica ima četiri žice, dvije i dvije isto ugođene i to kvartno. Najčešće se izrađuju od drveta šljive, jasina, brijesta ili javora, koje je oblikovano u jednom komadu. Ploča koja pokriva trup glazbala je izrađena od mekog drveta najćešće čamovine. Ime samica je dobila po tome što sama izvodi melodiju na donjim žicama a gornjim je prati odnosno kontrira. Danas se taj instrument još čuje po našim selima prilikom neke folklorne priredbe ili služi za osobnu zabavu. U Hrvatskoj se tambura do 1848.godine svirala isključivo kao solističko glazbalo (tzv. tamburica samica), a nakon toga počeli su je svirati skupno, pa se počinju formirati tamburaški sastavi. Tambura samica je instrument sa četiri žice, dugog vrata i malog korpusa. U početku samica je bila pastirski instrument. Čuvajući stoku pastiri su prvo sami izrađivali tambure, te ih onda učili svirati. Naziv tambura dobila je od arapske riječi – tambur, koji je u naše krajeve donijeli Osmanlije u vrijeme vladavine ovim prostorima. Najstariji do sada poznati zapis folklorne glazbe koji se veže uz Slavoniju, objavljen je 1789. godine kao dodatak epskoj pjesmi Antuna Ivanošića. Naslov : ,,PISMA KOJU PIVA SLAVONAC UZ TAMBURU A LICSANIN ODPIVA OD UZETJA TURSKE GRADISHKE ILITI BERBIRA GRADA”.

Od tamburaških instrumenata koji su savršeniji oblik samice, u našem kraju možemo čuti tambure srijemskog i Farkaš štima ili ugođaja. Tambure dijelimo na »melodijske« u koje spadaju: bisernica ili prima, brač ili basprim i ćelovli ili G-basprim, i na »harmonijske« u koje ubrajamo: berde ili bas, bugarija ili kontra i čelo. Tambura je danas popularan instrument tako da u svakom mjestu ima barem po jedan tamburaški sastav kao i svako folklorno društvo našoj općini. Jako raduje činjenica da i veći dio osnovnih škola ima učeni tamburaške sastave koji su temelji za stvaranje vrsnih svirača tog lijepog glazbala.

 – Treća grupa instrumenata je grupa aerofona kod kojih zvuk nastaje mjenjanjem stupca zraka u glazbalu. Tipični predstavnici te grupe instrumenata u šim krajevima su: dvojnice, frula, rogovi i gajde.

GAJDE

Gajde su jedno od najraširenijih glazbala u mnogim europskim i svjetskim narodima koji imaju u svojoj tradiciji neko glazbalo koje nazivaju gajda ili gajde. I naziv je gotovo sugdje isti ili vrlo sličan, što upućuje na zajedničko izvorište a i na starost takvog tipa glazbala. Slavonske gajde i dude su narodni drveni puhački instrumenti najrašireniji u istočnoj Hrvatskoj. Naziv dolazi od riječi (tur.- gayda). Sviraju se upuhivanjem zraka u jareću ili janjeću mješinu, pri čemu zrak izlazi kroz tri piska, jedan u prdaljici i dva u gajdunici (svirale, dvojnice,diplice,…). Raspored rupica na prebiraljci je 5+1, tj. na lijevoj i 1 na desnoj strani. Desna se strana naziva kličnjak (zatvorena u unutrašnjosti), a lijeva rožnjak, jer određuje zvuk u rogu. S mješinom, gajdunica je povezana naškom – valjkastim i šupljim drvetom. Grade se od plemenitog drveta (javora, jasena, klena, trešnje, šljive ili oraha), koje se suši dvije godine na zraku, a potom na dimu.

 Srodan instrument gajdama su dude koje su se svirale od Bilogore do Hrvatskog Zagorja. Za razliku od drugih, slavonske i baranjske gajde imaju dvostruku, trostruku pa i četverostruku (dude) gajdunice, što nevjerovatno obogaćuje suzvučje glazbala, tako da su se slavonske gajde i sačuvale uglavnom kao solističko glazbalo. Kod pravih je majstora na takvim gajdama moglo zazvučati dva, tri, četiri pa čak i pet tonova istodobno. Ponekad se činilo kao da svira čitav orkestar. Samo se u rijetkim prigodama znalo dogoditi da svira više gajdaša zajedno kao, primjerice, prigodom inauguracije biskupa Strossmayera za velikog župana u Osijeku 1861. godine, kada su zajedno svirala četvorica gajdaša. Nekada su se gajde i dude svirale na svim vrstama veselja, za vrijeme blagdana i praznika, u svadbama (koje su znale trajati i po cijeli tjedan, pa je gajdaš morao biti jako izdržljiv), za žetve … Kada bi se plesalo neko slavonsko kolo, gajdaš bi najčešće stajao u sredini i, okrećući se čas lijevo, čas desno, namigivanjem i šaljivim stihovima bodrio plesače, a znao bi i sam malo zaplesati svirajući. Nekada su dobri gajdaši bili cijenjeni i nadaleko poznati i nije se moglo zamisliti veselje bez njih.

DIPLICA

Diplica je prastaro, jednostavno glazbalo koje je u raznim varijantama bilo svirano u mnogim hrvatskim krajevima, a do danas se zadržalo još jedino u Slavoniji i Baranji. Diplica je najčešće izrađena od trstike (premda može biti izrađena i od bazge, slame, pa i guščjeg pera), a sastoji se od prebiraljke na kojoj se nalazi nekoliko (najčešće pet) rupica za prebiranje i piska s jednostrukim udarnim jezičkom također izrađenim od trstike. Diplice se najčešće izrađuju u E tonalitetu (u tom slučaju su tonovi diplice: E, Fis, Gis, A, H i Cis ), a mogu se izraditi i u C, D, F i G tonalitetu.
Posebnom tehnikom sviranja, te zbog specifičnih mogućnosti tog glazbala, može se postići efekt dvoglasnog sviranja.
Diplica je preteča gajdi, duda, šurli, te raznih vrsta mihova, i premda je vrlo jednostavna gotovo začuđuje bogatstvom i ljepotom zvuka koji proizvodi.
Na slici lijevo su diplice od trstike, a na slici desno su sviroke s otoka Silbe izrađene od stabljike raži. Takve svirale su se sve donedavno svirale na otocima Olibi i Silbi, te na Rabu. Interesantno je da su sviroke svirale isključivo žene i to kada bi išle u žetvu. Za razliku od svih ostalih vrsta diplica u Hrvatskoj, na svirokama je pisak zarezivan prema gore, kao na sličnim sviralama na Bliskom istoku što ukazuje na izuzetnu starost tih svirala u hrvatskoj tradiciji.

 

DVOJNICE

Dvojnice su, ustvari, dvije svirale, dvije jedinke napravljene od jednog komada drveta, tako da se obje mogu svirati istovremeno, zbog čega je svirka na dvojnicama uvijek dvoglasna (najčešće u tercama, premda su moguće i druge kombinacije odnosa među tonovima). Kao i većina tradicijskih glazbala, i dvojnice su ograničene rasponom tonova koje možemo odsvirati. Maksimalno možemo odsvirati do šest tonova pojedine oktave. Ponekad je prepuhivanjem moguće pojedine tonove odsvirati u nekoliko oktava, ali intonacija najčešće nije čista. Interesantan je način sviranja kada se, ovisno o nagibu dvojnica prema usnama svirača, može postići da jedna strana dvojnice svira u normalnoj, a druga u višoj oktavi. Dvojnice su se u raznim varijantama svirale u svim krajevima Hrvatske, te su korišteni razni nazivi za to glazbalo: dvojnice, žveglice, diple, dvogrle, dvojkinje, vidalice, itd. U svim krajevima Hrvatske dvojnice su gotovo redovito imale na desnoj strani četiri do pet rupica za prebiranje, a na lijevoj tri do četiri, dok su slične svirale u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, te u Srbiji imale obrnuti raspored rupica, dakle na lijevoj strani više, a na desnoj manje. Isto tako, ni jedne dvojnice iz Hrvatske nisu imale piskove s donje strane, dakle okrenute prema sviraču, već uvijek prema gore. Dvojnice se izrađuju tako da se u komadu suhog drveta (javor, šljiva, trešnja ili neko drugo) dugim svrdlima naprave dva što bliža i što paralelnija provrta. Potom se dvojnice izvana fino obrade u četvrtasti oblik, a onda se izrađuju piskovi (kao na jedinki). Na kraju se izrađuju rupice za prebiranje te se dvojnice još izrezbare ili ukrase na neki drugi način. Na desno svirali najčešće ima četiri (ili pet) rupica za prebiranje, a na lijevoj tri (ili četiri). Moguća je i obrnuta kombinacija, ali to je jako rijetko. Svirka na dvojnicama je uvijek dvoglasna i to najčešće u tercama, premda su moguće i druge kombinacije tonova. Kao i većina tradicijskih glazbala i dvojnice su ograničene rasponom tonova koji se mogu odsvirati. Maksimalno se može odsvirati do šest tonova pojedine oktave. To je moguće ako se na stražnjoj strani dvojnica izvrta još jedna rupa za prebiranje koja se pokriva palcem desne ruke. Na nekim dvojnicama se može svirati u dvije ili tri oktave što se postiže jačim puhanjem i prepuhavanjem. Međutim, intonacija najčešće nije čista. Interesantan je način sviranja kada se, ovisno o nagibu dvojnica prema usnama svirača, može postići da jedna strana dvojnice svira u normalnoj oktavi, a druga u višoj.

ROGOVI

Premda rogove ne možemo smatrati glazbalima u pravom smislu te riječi, ipak su i oni imali značajnu ulogu u tradiciji našeg naroda. Rogovima se ne mogu svirati melodije, osim u rijetkim slučajevima kada se na rogu izbuši par rupa za prebiranje pa se mogu izvesti neke improvizacije s tonom ili dva razlike ili pak, ako su rogovi dovoljno dugi da prepuhivanjem možemo dobiti neke alikvotne tonove. Rogovima su se najčešće služili pastiri dozivajući na taj način jedni druge i javljajući svoj položaj. Međutim, rogovi su imali i vrlo značajnu ulogu u nekim važnim godišnjim običajima kao što su: Jurjevo, Ivanje, poklade ili maškare (Buše), itd.
Rogovi su najčešće izrađivani od pravih rogova neke domaće životinje, zatim od vrbove kore, od tikve i od drveta. Bili su različite veličine i dužine, od kratkih kravljih rogova i rogova od vrbove kore, pa do rogova izrađenih od raskoljenog drveta i obmotanih kožom koji su bili dugi i do tri metra. Takvi vrlo dugi rogovi su se zvali bušen i najčešće su se koristili u vrijeme poklada.
Na slici gore su rogovi od vrbove kore, od tikve i volovski rog.