Znate li onaj prozirni, kristalno jasan trenutak kada spoznaja plane u vama, potpuno neovisno o fizičkim podražajima? Kada sva osjetila miruju, utihnula u savršenoj tišini, a ipak – znate. Ne samo da znate, već spoznajete, kao da vam je proradilo neko tajanstveno šesto čulo; ono neshvatljivo, ali istodobno nevjerojatno moćno, jasno i bespogrešno, prodirući kroz sve slojeve stvarnosti. To je trenutak čiste percepcije, izvan granica uobičajenog iskustva.
Ne, nisam se probudio, ne u klasičnom smislu riječi, ali postao sam svjestan nečeg nadnaravnog i čudnovatog: obuzimao me je osjećaj koji se širio mojim bićem, od vrha glave do vrhova prstiju – osjećaj da moje tijelo odustaje, da polako gubi životnu snagu. Kao da se nježno, polako razdvaja, otvara poput dragocjene školjke, a nešto iznutra – nešto što nisam mogao opipati, ali što je nedvojbeno bilo ja – počinje izlaziti, privučeno kao nekim divovskim, nevidljivim magnetom. To nisam bio ja u svom tjelesnom obličju. To je bilo moje biće, moja čista svijest, esencija mog postojanja. Osjećao sam neopisivu slobodu. Potpunu. Neograničenu. I bila mi je poznata, gotovo kao drevno sjećanje, kao da joj se napokon, nakon dugog izbivanja, vraćam kući.
U početku, osjećaj oslobođenja me zapanjio do srži. Lebdio sam. Uzlazio. Prvo polako, nježno, a zatim sve brže i više – gotovo do samog stropa operacijske sale. I tada sam – promatrajući odozgo – ugledao sebe. Ugledao? Ne, to nije bila obična vizualna percepcija kakvu poznajemo. Moje su oči bile zatvorene, tijelo nepomično na operacijskom stolu. Bila je to duboka spoznaja, viđenje bez očiju, prisutnost bez tijela, sveobuhvatno razumijevanje onoga što se događa. Znao sam sve. Bio sam svugdje istovremeno. Vidio sam svaki, pa i najsitniji detalj operacijske dvorane: liječnike kako se u mahnitoj žurbi bore da me reanimiraju, kako s očajničkom nadom primjenjuju elektrošokove. Prvi… pa trzaji tijela, pa drugi, pa treći, i taj grozni, ravnomjerni pištavi zvuk s monitora… Piiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii… Zvuk koji označava kraj.
Ali meni je bilo svejedno. Nisam osjećao ni trunke straha, ni boli, ni vezanosti za ono što se dolje odvijalo. Bio sam izvan svega, izvan zemaljskih briga, izvan fizičke boli. Bio sam čista, nevezana svijest.
U istom tom trenutku “vidim” i roditelje u njihovom domu, kako u očaju lome ruke nakon ponoćnog poziva koji ih je trgnuo iz sna i oborio na koljena. Vidim suprugu kako, obuzeta neizmjernom tugom, uplakana sjedi u bolničkoj čekaonici, njezine suze natapaju pod. Vidim i svoju malenu, tek šestomjesečnu kćer kako spokojno, ali nemirno spava u krevetiću, ne znajući za dramu koja se odvija. Vidim apsolutno sve. I opet – osjećam samo tišinu. Sve je bilo bez težine, bez opterećenja, bez ikakve zemaljske sile.
Tada me obasja bijela svjetlost. Velika, gotovo opipljiva. Čudesna. Neopisivo prelijepa. Privlačila me je snagom kakvu nikad prije nisam osjetio. Nije bila samo svjetlost – bila je to poziv, zov koji je odjekivao kroz cijelo moje biće, poput magnetske sile kojoj se nije moglo odoljeti. Uzlazim prema njoj, nošen nevidljivim strujama. Osjećam se nevjerojatno, ispunjeno. Tamo, gdje sam išao, sve je bilo mirno, svijetlo, neizmjerno spokojno. Sve što sam u životu tražio, za čim sam čeznuo, nalazilo se tu. U toj svjetlosti.
Osjećam toplinu koja prožima svaku česticu mog bića, blaženstvo koje nadilazi svaku zemaljsku radost, ali više od svega – osjećam znanje. Sveobuhvatno razumijevanje cijelog univerzuma. Nestale su sve emocije koje su me vezivale na Zemlji: nema više tuge, nema boli, nema ljudske ljubavi, nema straha, nema pitanja, nema potrebe. Jer sve znam. Kao da je cijela mudrost svemira, od postanka do kraja vremena, ušla u mene. Sve što sam prije znao, sve stečeno znanje, sve ljudske konstrukcije – sada je bilo bezvrijedno. Nevažno. Jer sad imam ono najdublje: apsolutnu spoznaju.
Koliko je to trajalo? Ne znam. Vrijeme je prestalo postojati, rasplinulo se u toj beskonačnosti. Prostor više nije imao granica, postao je bezdimenzionalan. Materijalne vrijednosti i ljudske mjerne jedinice postale su besmislene, iluzorne. Osjećao sam čisto postojanje – stanje savršenog mira, ispunjenja i jedinstva sa svime. Bio sam, jednostavno, jesam.
Znao sam, sa nepokolebljivom sigurnošću: bio sam na putu prema mjestu gdje istinski pripadam, svom iskonskom domu.
Ne postoje riječi, ni najljepše, ni najdublje, kojima bih mogao dočarati to iskustvo. Kako opisati nepregledan ocean onome tko nikada u životu nije vidio more, tko ne poznaje njegovu beskrajnost? Kako u jednu malu čašu smjestiti cijelu pučinu, njezine moćne valove, pjenušave vrhove, neistražene dubine i opojni miris soli? To je nemoguće. Ljudski jezik je previše ograničen.
Tada sam postao bolno svjestan koliko je ljudsko biće zapravo ograničeno. Sputano tijelom koje nas veže i zatvara, tijelom koje je još uvijek tamo dolje – moje bivše tijelo – koje se grči u naporima dok ga liječnici pokušavaju vratiti u život. Ne žalim za njim. Ne osjećam nikakav gubitak, ni trunku tuge. Naprotiv – po prvi put sam istinski slobodan. I nije mi žao što sam ga napustio. Ni za roditeljima koji se u bolu spremaju na put. Sebičan sam, priznajem – ali to više ne boli. Jer sve što sam bio, sve ovozemaljsko, sve vezanosti – nestaje, rasplinjuje se u toj blistavoj svjetlosti.
Što sam se više približavao svjetlosti, sve više sam nestajao kao tjelesna osoba. Ostao sam samo ja – bez emocija, bez prošlosti, bez identiteta. Samo čista, esencijalna svijest. Komadić savršenog mozaika nečega što je nevjerojatno, neograničeno i vječno.
I tada, odjednom – čujem, ili točnije, primam misao. Nije to bio zvuk u klasičnom smislu, već jasna, nedvojbena poruka, duboka i rezonantna, poput telepatskog šapata koji je odjeknuo cijelim mojim bićem:
“Ne. Još nije tvoje vrijeme.”
I svjetlost – staje. Zaustavlja se u svojoj veličanstvenoj privlačnosti.
Kao silom izvana, neka ogromna, nevidljiva težina počinje me vući natrag. Osjećam kako me moje tijelo, to grubo, materijalno tijelo, usisava nazad u sebe, neumoljivo. Kao da me neki nevidljivi lanac vuče. Osjećam ponovno bol. Osjećam emocije koje su se vratile. Osjećam ograničenost, sputanost. I nisam sretan. Ne želim se vratiti. Ne ovako. Ne više. Ne nakon onoga što sam doživio, nakon onog blaženstva. Svjetlost je bila blaženstvo. Savršenstvo. Apsolutna spoznaja. A sada… opet neizvjesnost, neprestana pitanja, bol, tuga, neizdrživa čežnja. Hoću nazad u svjetlost!!!
Otvoriše mi se oči. Liječnici su bili oduševljeni, njihova lica ozarena trijumfom. Reanimirali su me. Spasili. Meni to u tom trenutku nije značilo apsolutno ništa. Kasnije su mi rekli da sam bio klinički mrtav – punih osam minuta.
Ali nitko, ama baš nitko nikada nije saznao da sam tih osam minuta – bio živ, više nego ikada prije.
Potom sam još 28 dana bio u komi, zarobljen između svjetova. Kad sam se napokon probudio, nisam osjetio radost povratka. Samo dubok, nepremostiv gubitak. Jer nisam uspio ući u svjetlost. I sve ono što sam tamo znao, osjećao, doživio – počelo je blijedjeti, izmicati mi, poput sjećanja na daleki, prekrasan san.
Zašto sam se morao vratiti?
Hoću li opet imati priliku da se vratim tamo, da završim taj put, da se ponovno sjedinim s onom svjetlošću?
Godinama sam šutio. Nisam nikome govorio o tome. Jednom sam to ispričao psihologu. Pokušao mi je objasniti to znanstveno – kao rezultat fizioloških procesa u mozgu, reakcije na traumu, halucinacije, varijacije tlaka, neurološki obrambeni mehanizmi… Možda. Ali može li se to doista objasniti pukom kemijom i električnim impulsima?
Ne. Nikako. To je bilo mnogo, mnogo više.
To iskustvo mi je promijenilo život. Promijenilo je mene do srži. I moj pogled na svijet. Na smrt. Na dušu. Na smisao postojanja.
I vodi me, svakoga dana, iznutra, tiho, ali nepokolebljivo… sve do danas.
Zoran Lucić
