– Uspio sam probiti led u Županji, svirao sam po svijetu, ali mogu vam reći da mi je najljepše svirati kod svoje kuće – kaže Zoran koji se prije nekoliko godina vratio u svoj grad, jer mu vreva i život velegrada više nije godio.
– Najbolji mi je kompliment kada ljudi kažu kako su se naviknuli na mene, što za mene nije iznenađenje, jer Županja posjeduje određenu kulturu, uličnog svirača nismo imali i to im se sviđa. Svima koji me podržavaju već gotovo dvije godine zahvaljujem iz sveg srca – kaže Zoran.
– I tako redom dan za danom, na javnim mjestima s gitarom, naravno da uvijek netko dođe da me čuje makar i kradom, pjevao je o uličnim sviračima krajem sedamdesetih Džoni Štulić, a to je Zoranov životni moto.
– Nažalost, možda i na sreću to jest život uličnih svirača, dan za danom. Tako živim, pokrivam se koliko mogu, i ne žalim se. Kad je zima, nema veze… Ljudi me pitaju: je l’ ti hladno? Kažem im da ne znam zašto me to svi danas pitaju. Nije hladno oko srca, ruke se malo smrznu, ali to je sve u redu, kaže Zoran.
{youtube}5n0J8GA4yT0{/youtube}
Strossmayerovom ulicom najčešće odjekuju zvuci hitova Azre, Indexa, Josipe Lisac, Parnog valjka, a na repertoaru su mu i brojne pjesme koje se danas rijetko mogu čuti. Ovisno o raspoloženju se i odijeva, a vrlo često ga se može vidjeti u odijelu s kravatom. Na to ga je, pojašnjava, kada je 21. rujna gledao Europsko košarkaško prvenstvo, potaknuo selektor talijanske reprezentacije koji je onako “talijanski” zalizao kosu. Tog dana je, prisjeća se, bila i godišnjica kako je diplomirao na fakultetu Prometnih znanosti u Zagrebu, pa je s guštom odjenuo odijelo i zalijepio diplomu na stup pokraj kojega svira.
– Tog dana sam se lijepo sam se osjećao. Bilo je sunčano i pomislio sam zašto ne odjenuti odijelo – prisjeća se i dodaje kako se Županja može pohvaliti da ima visokobrazovanog uličnog svirača. Uz dobar sluh, znanje, uloženi trud, a iza Zorana je već 40 godina marljivog rada u glazbi, neophodni rekvizit uličnih svirača su kod nekoga kofer, kod nekoga šešir, a kod Zoleta kutija za cipele.
– Ako se netko slučajno i spotakne na kutiju neće se ništa dogoditi. To se, doduše, rijetko događa, a ako se i dogodi nasmijemo se i idemo dalje – smiješi se i govori kako njegov život uličnog svirača nije ništa spektakularno. Studirao je i živio u Zagrebu, boravio je u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, a uspio je postići, što mu je posebno drago, da je i u Županji i Barceloni jednako prihvaćen.
– Meni je lijepo ovdje. Posebno mi je drago da sviram u mojoj Županji. Ljudi nekad nisu ni svjesni prednosti koje ovdje imaju. Danas se vrlo teško živi, pa ljudi nekad vole čuti pjesmu, posebice kada im nešto ne ide u životu kako planiraju, ugledaju mene, nasmiju se, ubace 50 lipa, kunu, dvije-tri, nije bitno – kaže Zoran koji pozitivno gleda na svijet oko sebe, ne žali se, glazba je, kaže, njegov život.
Na istom mjestu sugrađani će ga i dalje viđati, a ako se slučajno ne pojavi, poziva ih da pozovu Hitnu. Repertoar će i dalje proširivati, a ako netko želi čuti pjesmu koju ne izvodi poručuje da mu samo donese tekst. – Drago mi je kad mu ljudi kažu kako me vole vidjeti, neću pretjerivati, ako u jednom danu oraspoložim pet ljudi i ja ću biti sretan. I tako dan za danom… – kaže nam uvijek raspoloženi Zole.
Marija LEŠIĆ OMEROVIĆ/glas-slavonije.hr