Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih.
“Pod izrazom “svi sveti”, ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja…. svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih.
Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima. Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati “danom mrtvih”, što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, “most”, mučno rađanje u novi život, život s Bogom “oči u oči”.
Običaji koji obilježavaju dan Svih svetih je posjećivanje grobova obitelji i prijatelja koji više nisu s nama, polaganje cvijeća i paljenje svijeća na njihovim vječnim počivalištima. Paljenje svijeća je odraz mišljenja da mi živi na taj način osiguravamo svjetlost i toplinu umrlima, ali i da je život na drugom svijetu odraz života na ovome i zbog toga treba umrlim dušama priskrbiti toplinu koju im daje svijeća te svjetlost kako bi duša pronašla svoj put u mraku. Paljenje svijeća je dio pogrebnih obreda u gotovo svim religijama.
U većini zemalja nosi se cvijeće na grobove, pale se svijeće i odlazi se na mise. No, nije uvijek bilo tako. Nekad su se običaji razlikovali što je vezano uz poganska vjerovanja. Primjerice, sredinom 19. stoljeća nosila se hrana na groblje jer se vjerovalo da je dušama potrebna okrjepa. Taj se običaj zadržao ponegdje u istočnom kršćanstvu. Na groblju se jelo, pilo, a većinom su se držale mise zadušnice.
Za razliku od Svih svetih, Dušni dan nastao je inicijativom benediktinskog opata iz Krimija, Sv. Odilona i to 998. godine, a taj se dan zaslugom benediktinaca proširio i Vatikan ga je potvrdio 1311. godine. Dušni dan najčešće obilježavaju mise zadušnice i na taj način prisjećanje na preminule. Na nekim područjima na Dušni dan običaj je jesti orehnjaču ili makovnjača, puricu punjenu kestenjem, kruškama ili jabukama i med.
