Slavonija je ove godine ponovno suočena s prizorom koji je prije desetak ili dvadesetak godina bio iznimka, a danas postaje sve češća pojava. Zemlja puca, biljke se suše, kukuruz ostaje bez zrna, soja gubi prinos, a poljoprivrednici već sada računaju koliko će im ovogodišnja proizvodnja biti manja.
Problem više nije samo jedna loša proizvodna godina.
Suša postaje gospodarski problem Slavonije.
Prema najnovijim podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda, u srpnju 2026. istočna Hrvatska bila je među područjima sa sušnim oborinskim prilikama. Na postaji Gradište, koja je posebno važna za procjenu vremenskih uvjeta na području županjske Posavine, u srpnju je izmjereno svega 17,9 milimetara oborine. U cijelom razdoblju od siječnja do kraja srpnja Gradište je zabilježilo 322,5 milimetara oborine.
Istodobno su temperature visoke. DHMZ je za ljeto 2026. predvidio iznadprosječne temperature, s posebno izraženim rizikom tijekom srpnja, a aktualna prognoza za 11. kolovoza pokazuje temperature u Hrvatskoj uglavnom između 34 i 39 stupnjeva.
Na poljima se posljedice već vide.
KUKURUZ U SLAVONIJI PRETVOREN U VELIKI GUBITAK
Najnovije izvještavanje HRT-a iz Slavonije daje vrlo ozbiljnu sliku. Ratar iz Vukovara Vojo Nikšić ove je godine kukuruz posijao na 250 hektara. Umjesto očekivanih 13 do 14 tona po hektaru, procjenjuje da bi urod mogao pasti na svega jednu do dvije tone.
To nije pad prinosa od deset ili dvadeset posto.
To je gospodarski udar.
HRT navodi da je ovogodišnji urod kukuruza na pojedinim slavonskim područjima već sada približno upola manji od očekivanog, dok poljoprivrednici upozoravaju da ovakve godine više nisu iznimka.
Posebno zabrinjava činjenica da se problem širi na gotovo cijeli proizvodni sustav. Poljoprivrednik novac ulaže mjesecima prije žetve. Sjeme je plaćeno. Gnojivo je plaćeno. Gorivo je potrošeno. Zaštitna sredstva su kupljena. Strojevi su radili. Krediti i zakup zemljišta ostaju. Ako na kraju hektar umjesto 10 ili 12 tona proizvede dvije ili tri tone, najveći dio troška ostaje, dok prihod nestaje.
Za županjsku Posavinu taj je problem posebno ozbiljan jer je riječ o prostoru u kojem ratarstvo zauzima velik dio poljoprivredne aktivnosti.
SOJA POSTAJE SVE VEĆI PROBLEM
U županjskom kraju posljedice se već vide i kroz promjenu strukture sjetve.
HRT je 8. kolovoza objavio da se u županjskom kraju soja, nekada jedna od najzastupljenijih kultura, sadi sve rjeđe. Prema izjavi stručne savjetnice Ministarstva poljoprivrede Anice Pavičić, posljednjih godina visoke temperature prouzročile su velike štete na soji, a prinosi su se spustili na oko 30 posto normalno planiranih prinosa koje poljoprivrednici očekuju.
To je možda još važniji podatak od ovogodišnjeg gubitka.
Kada poljoprivrednik jednu kulturu počne izbacivati iz plodoreda zato što mu klimatski rizik više ne omogućuje sigurnu zaradu, klima izravno počinje mijenjati gospodarstvo nekog područja.
U županjskoj Posavini to znači da bi se tijekom sljedećih godina mogla mijenjati struktura sjetve. Kukuruz, soja i druge kulture koje zahtijevaju dovoljno vode bit će sve više pod pritiskom, dok će rasti interes za kulture koje bolje podnose toplinu i nedostatak vlage.
Suncokret je jedan od kandidata, ali ni on nije čarobno rješenje. HRT navodi da se upravo suncokret sve češće bira kao otpornija kultura, ali dugotrajna suša može ozbiljno pogoditi i njega.
PET GODINA KOJE POKAZUJU KOLIKO JE POLJOPRIVREDA NESTABILNA
Ako pogledamo službene podatke DZS-a za posljednjih pet godina, dobivamo vrlo jasnu sliku koliko klimatski uvjeti mogu promijeniti proizvodnju iz godine u godinu.
U Hrvatskoj je proizvodnja kukuruza iznosila oko 2,23 milijuna tona 2021., pala na oko 1,66 milijuna tona 2022., zatim se 2023. oporavila na približno 1,97 milijuna tona, 2024. narasla na oko 2,09 milijuna tona, da bi 2025. ponovno pala na oko 1,70 milijuna tona.
Drugim riječima, između 2021. i 2025. hrvatska proizvodnja kukuruza pala je za približno 24 posto.
Soja je 2021. proizvedena u količini od oko 228 tisuća tona. Godine 2022. proizvodnja je pala na oko 196 tisuća tona, 2023. porasla na oko 203 tisuće tona, 2024. skočila na 251 tisuću tona, a 2025. pala na oko 200 tisuća tona.
Suncokret je u istom razdoblju pokazao nešto stabilniji trend. Proizvodnja se kretala od približno 125 tisuća tona 2021., preko 154 tisuće tona 2022. i 153 tisuće tona 2023., do 175 tisuća tona 2024. i 205 tisuća tona 2025.
Ali upravo ta usporedba pokazuje jednu važnu stvar: poljoprivrednici već mijenjaju izbor kultura kako bi smanjili klimatski rizik.
Kukuruz i soja više ne daju istu sigurnost kao prije.
A 2026. godina zasad donosi još ozbiljniji signal.
HRVATSKA JE VEĆ 2025. IMALA PAD POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE
DZS je objavio da je fizički obujam hrvatske poljoprivredne bruto proizvodnje u 2025. pao 2,7 posto u odnosu na 2024. Biljna proizvodnja pala je 2,6 posto, a stočna 2,7 posto. Posebno je pala proizvodnja soje, za 22,6 posto, kukuruza za 18,8 posto i krumpira za 18,5 posto.
To znači da 2026. ne počinje iz idealne pozicije.
Poljoprivreda je već ušla u godinu u kojoj su proizvođači opterećeni višim troškovima, nestabilnim tržištem i klimatskim rizikom. Ako se sadašnja suša nastavi i ako prinosi glavnih ratarskih kultura budu ozbiljno smanjeni, posljedice će se preliti izravno na prihode poljoprivrednih gospodarstava.
A onda dalje.
Na trgovce repromaterijalom. Na servisere strojeva. Na prijevoznike. Na silose i skladišta. Na otkupljivače. Na prehrambenu industriju. Na lokalnu potrošnju.
Suša zato nije samo problem poljoprivrednika.
Ona udara u cijeli gospodarski lanac.
ŽUPANJSKA POSAVINA IMA VODU, ALI JE NEMA DOVOLJNO NA POLJIMA
Paradoks Slavonije posebno je vidljiv u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
Županija raspolaže velikim poljoprivrednim potencijalom. Prema službenim podacima županije, ima oko 150.000 hektara vrlo plodnih oranica, a glavne kulture tradicionalno su pšenica, kukuruz i šećerna repa.
Ali plodno tlo bez vode više nije jamstvo visokog prinosa.
Vukovarsko-srijemska županija trenutno navodnjava oko 2.800 hektara poljoprivrednih površina, a planiraju se još dva projekta kojima bi se obuhvat navodnjavanja povećao za dodatnih približno 2.800 hektara.
To je važan korak, ali brojke pokazuju koliko je sustav još uvijek mali u odnosu na ukupne poljoprivredne površine.
U uvjetima normalnog ljeta to se možda ne vidi.
U ovakvom ljetu vidi se sve.
Tamo gdje postoji voda, poljoprivrednik može održati proizvodnju i spasiti dio prinosa. Tamo gdje je nema, biljka jednostavno nema odakle uzeti vodu. Upravo zato stručnjaci i proizvođači sve više upozoravaju da navodnjavanje više nije luksuz nego osnovna infrastruktura poljoprivrede.
Dugoročno bi za županjsku Posavinu to moglo biti važnije od mnogih drugih poljoprivrednih potpora.
SUŠA VIŠE NIJE SAMO METEOROLOŠKI PROBLEM
DHMZ je 3. kolovoza upozorio na nastavak hidrološke suše. Ona se očituje prije svega u smanjenju protoka rijeka, a nastavak nepovoljnih uvjeta može utjecati i na vodostaje i podzemne vode. Sezonska prognoza za kolovoz, rujan i listopad 2026. pokazuje povećanu vjerojatnost temperatura viših od prosjeka. Ako se takve prognoze ostvare, DHMZ upozorava na povećanu mogućnost novih rekordno niskih vodostaja rijeka i podzemnih voda.
To je posebno važno za Slavoniju.
Jer problem nije samo koliko kiše padne tijekom jednog dana. Problem je kada voda ne dođe onda kada je biljci najpotrebnija.
Kukuruz može imati dovoljno vlage u proljeće i potpuno podbaciti u kritičnoj fazi razvoja. Soja može izgledati dobro nekoliko tjedana, a onda zbog visokih temperatura i nedostatka vode izgubiti velik dio potencijalnog prinosa.
Poljoprivreda više ne može planirati proizvodnju samo prema prosjeku.
Mora planirati prema ekstremima.
ŠTO TO ZNAČI ZA BUDUĆU PROIZVODNJU HRANE?
Najveća pogreška bila bi zaključiti da će zbog suše jednostavno nestati hrane.
To se neće dogoditi preko noći.
Problem je drugi. Hrana će se sve više morati proizvoditi uz veći trošak, veći rizik i veća ulaganja. Dio manjka nadoknađivat će se uvozom, ali to znači da će Hrvatska biti osjetljivija na cijene na europskom i svjetskom tržištu.
Ako istodobno podbace proizvodnje u više velikih poljoprivrednih regija Europe, uvoz više nije jednostavno rješenje.
Za Slavoniju je još važnije pitanje može li njezina poljoprivreda ostati konkurentna.
Ako proizvođač na hektaru kukuruza svake druge ili treće godine ostvaruje veliki gubitak, počet će tražiti druge kulture, smanjivati proizvodnju ili odustajati od obrade dijela zemljišta. Dugoročno se smanjuje lokalna proizvodnja, a s njom i broj ljudi koji žive od poljoprivrede.
To je demografski problem.
Za županjsku Posavinu možda čak i veći od samog gubitka jednogodišnjeg prinosa.
KADA SUŠA POSTAJE PROBLEM CIJELOG GOSPODARSTVA?
HRT je u aktualnom izvještaju naveo procjene prema kojima suša Hrvatskoj poljoprivredi svake godine može prouzročiti između 200 i 300 milijuna eura štete.
Nije riječ o službenoj konačnoj procjeni štete za 2026. godinu. Takva procjena još ne postoji.
Ali red veličine pokazuje problem.
Hrvatska strategija prilagodbe klimatskim promjenama još je 2020. upozorila da je suša u ljetnim mjesecima bila najveći pojedinačni uzrok šteta koje je klimatska varijabilnost nanosila hrvatskoj poljoprivredi. U razdoblju od 2013. do 2016. suša je, prema toj strategiji, prouzročila ukupno oko tri milijarde kuna štete. Strategija također upozorava da će manjak vode u tlu i povišene temperature biti dva ključna problema hrvatske poljoprivrede.
Dakle, upozorenje nije novo.
Novo je to što ga sada gledamo na vlastitim njivama.
ŽUPANJSKA POSAVINA MORA MIJENJATI MODEL POLJOPRIVREDE
Za područje Županje, Bošnjaka, Štitara, Gradišta, Cerne, Gunje, Drenovaca, Vrbanje, Soljana i okolnih mjesta pitanje budućnosti poljoprivrede neće biti samo hoće li biti dovoljno plodne zemlje.
Zemlje ima.
Pitanje je hoće li biti dovoljno vode.
Tu se otvara prostor za ozbiljnu promjenu poljoprivredne politike. Navodnjavanje mora postati infrastrukturni projekt, a ne pojedinačni projekt nekoliko većih proizvođača. Treba ulagati u sustave koji će vodu dovesti do većih proizvodnih područja, ali istodobno omogućiti manjim i srednjim gospodarstvima da ih mogu koristiti.
Potrebno je mijenjati i strukturu proizvodnje.
Kukuruz će i dalje biti važan. Pšenica također. Ali buduća slavonska poljoprivreda teško će moći počivati na istim kulturama i istim rokovima sjetve kao prije trideset godina.
Već se pojavljuju pokušaji uvođenja novih kultura. U Slavoniji se, primjerice, provode pokusi sa slanutkom jer stručnjaci traže kulture koje mogu bolje odgovoriti na nove klimatske uvjete.
To ne znači da će slanutak zamijeniti kukuruz.
Znači da se traži izlaz.
S druge strane, potrebno je više ulagati u organsku tvar tla, konzervacijsku obradu, izbor hibrida i sorti tolerantnijih na sušu, preciznu poljoprivredu, učinkovitije navodnjavanje i osiguranje proizvodnje.
Hrvatska strategija prilagodbe klimatskim promjenama upravo povećanje navodnjavanih površina i prilagodbu poljoprivredne proizvodnje navodi među važnim odgovorima na klimatske rizike.
ŽUPANJSKA POSAVINA IMA JOŠ JEDNU VELIKU PRILIKU
Nisu sve poljoprivredne priče u Vukovarsko-srijemskoj županiji negativne.
Primjer su Soljani i proizvodnja lubenica. Prema podacima Vukovarsko-srijemske županije, desetak obiteljskih gospodarstava iz Soljana i okolice ove godine proizvodi lubenice na približno 45 hektara, s očekivanom proizvodnjom od oko 3.000 tona. Županija ukupno ima oko 150 hektara pod lubenicama i predvodi hrvatsku proizvodnju.
Takvi primjeri pokazuju u kojem smjeru bi se dio poljoprivrede mogao razvijati.
Ne samo više hektara.
Veća vrijednost po hektaru.
Više navodnjavanja. Više prerade. Bolje skladištenje. Jači lokalni brendovi. Izravniji plasman prema tržištu.
To je potpuno drugačiji model od proizvodnje velikih količina sirovine koja se nakon žetve prodaje po cijeni koju određuje tržište.
ŠTO NAS ČEKA AKO SE SUŠE NASTAVE?
Najrealniji scenarij nije nestanak slavonske poljoprivrede.
Slavonija će i dalje proizvoditi hranu.
Ali će se proizvodnja promijeniti.
Bit će skuplja. Bit će tehnološki zahtjevnija. Bit će više navodnjavanja i manje oslanjanja na prirodne oborine. Dio kultura povući će se s najrizičnijih područja, a neke nove kulture dobit će prostor.
Najveći problem bit će za gospodarstva koja nemaju kapital za prilagodbu.
Veliki proizvođač lakše će investirati u sustav navodnjavanja, spremnike, preciznu poljoprivredu i novu mehanizaciju. Malo gospodarstvo koje svake godine pokušava preživjeti od jednog prinosa puno teže će podnijeti dvije loše godine zaredom.
Tu država i lokalna samouprava imaju vrlo konkretnu zadaću.
Ne treba čekati da šteta nastane pa tek onda isplaćivati odštetu.
Treba ulagati prije štete.
Jer ako Hrvatska svake godine potroši stotine milijuna eura na posljedice suše, a ne izgradi infrastrukturu koja bi dio tih gubitaka spriječila, problem se samo ponavlja.
Za županjsku Posavinu izbor će se vrlo brzo svesti na jednostavnu računicu: ili će voda doći do polja, ili će proizvodnja morati tražiti način da preživi bez nje.
A ova godina pokazuje koliko je ta računica već postala ozbiljna.
Zoran Lucić
