SRCE GRADA
Naučila sam na te, dobri moj grade,
Ali svakim te danom želim sve više,
I zahvaljujem Bogu što me tebi dade
Pa mi biće skupa s tobom diše.
Nebo što je iznad tebe
Blagoslov ti velik daje.
Pa i kad gorčina srce zagrebe
Svjetla tvoja istim žarom sjaje.
Svjetla su to što ih srca daju
I koja nebeski blagoslov pokreće,
Te bilo da si u Šantavi ili Velikom Kraju
Jednako te obaspe kiša topline i sreće.
Taj osjećaj divan na koraku je svakom,
Ulice grada prožima toplina,
I bilo da šetaš Oblom ili Mlakom
Osjeti se pitoma, bratska blizina.
Netko će reći da je pusta sanja,
I da je zub vremena učinio svoje.
Ali znamo: to je blago koje ima Županja,
Dukati sjajni što posred srca joj stoje.
Nestalne nam ćudi razne želje gaje,
Al’ u meni ipak ista čežnja vlada:
Da iznova osjetim otkucaje
Našeg lijepog, malenog grada.
I dok se redaju naši dani pod zrakama sunca,
Svakim jutrom ista se želja budi:
Da srce grada sve jače kuca.
A grad – grad su ljudi.
Magdalena Pastović