Dok šetamo obalama Save u našoj Županji, rijetko tko od nas razmišlja o onome što ostavljamo iza sebe čim zatvorimo poklopac kante za smeće. Istina je da smo u Slavoniji, pa tako i u našem gradu, postali prilično vješti u odvajanju papira i plastike, ali stvarnost na terenu, konkretno na našem odlagalištu „Stara ciglana“, govori jednu kompleksniju priču.
Zadnjih nekoliko godina naša je deponija postala svojevrsni “spasitelj” za cijelu regiju; nakon što je vukovarska „Petrovačka dola“ počela pucati po šavovima, Županja je otvorila svoja vrata kamionima iz Vinkovaca, Otoka, Iloka i još pedesetak okolnih općina. Samo u 2023. godini tamo je završilo preko 17.000 tona otpada, što je drastično više od onoga što proizvedemo mi sami. I dok su naši sugrađani u blizini deponije za to dobili simboličnu odštetu zbog neugodnih mirisa i buke, to brdo miješanog otpada koje raste podsjeća nas da je trenutni odnos prema smeću u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj – od Osijeka do Koprivnice – zapravo samo „kupovanje vremena“ dok čekamo regionalne centre poput Orlovnjaka ili Piškornice.
Tu u priču ulazi spalionica, pojam koji kod mnogih izaziva strah, a zapravo bi ga u 2026. godini trebali zvati onim što on jest – energana. Zamislite to kao visoko tehnološko postrojenje koje uzima ono što nitko ne želi, to neiskoristivo smeće koje trenutno uvozimo iz pola županije, i pod ekstremno visokim temperaturama ga pretvara u toplinu i električnu struju. Umjesto da to silno smeće koje smo primili od susjeda trune desetljećima na „Staroj ciglani“ i ispušta metan u našu slavonsku ravnicu, ono bi u spalionici doslovno nestalo, ostavljajući za sobom samo mali postotak pepela i, što je najvažnije, čistu energiju. Glavna prednost ovakvog sustava je drastično smanjenje volumena otpada – čak do 90 posto. Za grad poput Županje, koji je postao regionalno čvorište za tuđe smeće, to bi značilo kraj ere deponiranja i pretvaranje problema u profit.
Naravno, izgradnja takvog sustava nosi goleme troškove. Govorimo o desecima milijuna eura, ali upravo tu leži prilika koju donose aktualni EU fondovi i Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Samo u prvom kvartalu 2026. godine za zelenu tranziciju i gospodarenje otpadom u Hrvatskoj je osigurano preko 1,5 milijardi eura.
Iako su to ogromna sredstva, postavljanje spalionice u samoj Županji nosilo bi i svoje specifične izazove. Prednosti bi bile jasne: postali bismo energetski neovisniji, što bi značilo ponovno atraktivni za eventualne ulagače i nove firme, što opet znači puno više novih radnih mjesta, zatim, grijanje bi moglo biti jeftinije, a „Stara ciglana“ bi se konačno mogla sanirati i zatvoriti. Bez sumnje takvo jedno postrojenje bilo bi izuzetno dobar motor za ponovno pokretanje i napredak uništenog županjskog gospodarstva..
S druge strane, kritički gledano, spalionica zahtijeva stalni dotok smeća kako bi radila učinkovito, što bi nas moglo “prisiliti” da i dalje primamo otpad iz cijele Slavonije kako bismo opravdali njezinu radnu snagu i postojanje. Također, unatoč najmodernijim filtrima koji zrak čine čišćim nego u centru grada, uvijek ostaje pitanje dugoročnog utjecaja na našu poljoprivrednu okolicu.
Sadašnji sustav u Slavoniji, gdje se Županja koristi kao privremeni “tepih” pod koji se gura smeće cijele županije, polako troši svoje vrijeme. Naša „Stara ciglana“ ima kapacitete do 2030. godine, a što nakon toga? Planirani centar Orlovnjak predviđa Županju samo kao pretovarnu stanicu, što znači da ćemo svoje smeće skupo plaćati da se vozi negdje drugdje. Možda je vrijeme da prestanemo biti samo pasivni primatelji tuđeg otpada i počnemo razmišljati o tehnologiji koja to smeće može pretvoriti u resurs. Put do spalionice je skup i zahtijeva političku hrabrost, ali nastavak gomilanja kamiona iz cijele regije na rubu našeg grada, bez jasnog plana za energiju koju to smeće krije, dugoročno je opcija koju ćemo plaćati i mi i naša djeca.
Možda je vrijeme da Županja dobije spalionicu. Ako imamo volju i želju to napraviti naći će se i rješenje. Razmislite o tome.
Zoran Lucić
