Ruža Bučak – Županjo

Županjo, Županjo moja stara,
Evo me k tebi
Kolijevko rane mladosti moje,
Životnog,vrhunskog dara.

Vlak zvan sjećanje,brz kao munja,
Nosi me tamo do šezdeset i neke,
Do Slavonije ravne i Save rijeke.

Biti sretan bilo je lako
Bez novca i bez zlata,
Većini nam je bilo tako.

A šta ti drugo treba
Kad mladost,pamet i zdravlje imaš,
Naivnost i vjeru u bolje sutra.
Možda ne tako brzo
Ali znam doći će jednoga jutra.

Šećeranka sam bila,
U Koloniji živjela,
Djetinstvo i mladost tamo sprovela
Uz čega me vežu sjećanja mila.

Uz miris jorgovana rasla sam,
U kinu Kristal filmove gledala,
Ljetom i zimi Kolonijom šetala
I uz „La Palomu” divno plesala.

Dubravka, Anica, Marija i Rosa
Prijateljice stare moje prve
Iz onih dana kada sam često trčala bosa.

U osnovnu školu „Boris Kidrič” smo išle
S učenjem se kao svi mučili
I konačno čitati i pisati
I mnogo toga naučili.

Nada i Josip Barišić,Jasna i Ivan Herman,
Marija Žigić, Paula Vukašinović, Radojka Barbir.
Tko su oni? Ja ću vam reći.
Plemeniti ljudi.Pravi učitelji.
I nakon ovih četrdesetpet godina
Nezaboravljeni i duboko poštivani.

Voljela sam znanje, bila kao spužva.
Često zbunjena pitala“Kako”? “Zašto”?
Da bi shvatila- to je sve životna gužva.

Ondašnji sistem surov je bio.
U određene sanduke ljude je stavio.
Pametne ali siromašne u one niže.
Ne tako bistre ali zaštićene i bogate
U one višlje,suncu i uspjehu bliže.

Ja bih tako u nižem ostala
Da mi sudbina nije spas dala.
Rade Pavlović,dobar čovjek,
Pružio mi pomoć,hvala mu zauvijek.
Otključao je vrata u budućnost bolju
A sve drugo ostavio na moju volju.

Taj dio vremena tvog i mog
Utkani su zajedno
U krasnu sliku kao dokaz
Povijesnog perioda tog.

Budi darežljiva ja te molim,
Daj mi sniježni Božić i Godinu Novu,
Napravi sretnu posjetu ovu.

Iako sretna živim daleko
Često dođeš u moj san.
Rado se vraćam da te vidim, da kažem:
“Županjo, kako si?” Dobar dan!”