Moja sjećanja.
Do 1971. sam ga oslovljavala s drug Barišić. Onda sam se odselila u Australiju. Naravno , s godinama sve se promijenilo. Ja zagazila u zrele godine a i vjerujem u pristojnost i ispravnost da ovog divnog čovjeka oslovljavam samo s Josip, i to s njegovim potpunim dopuštenjem. U riječ gospodin ne vjerujem.
Josip Barišić ima trostruku važnost u mome životu:
1.Bio je upravitelj moje OŠ Boris Kidrič, te divne ustanove, gdje su sva djeca bila ravnopravna, za njega. Bio je pravedan. Često je mislio van tadašnjih okvira, ako je bilo dobro za učenika, pogotovo nas u nepovoljnim položajima iz raznih razloga. Bio je poštivan i voljen.
- Današnjih dana nije popularno u Županji govoriti o izviđačima. Mislim da znam i razlog. Ljudi, koji vrlo malo znaju o izviđačima , misle da su izviđači bili pomladak onog političkog poredka.To nije točno.
Pri OŠ B. Kidrič, OŠ M. Pijade i ŠUP, postojali su vodovi izviđača. Tu smo se mladi sastajali, učili razne vještine, upoznavali prirodu. Svake godine smo išli na odmor sa šatorima. Sve krasno, zdravo, pristojno, bez droga i alkohola. Josip je bio naš vrhovni vođa uz pomoć još nekoliko odraslih, odgovornih ljudi. Imao je oko sokolovo. Ako, za koje dijete- izviđača, roditelji nisu mogli platiti trošak, jedan dobar čovjek je to omogućio. Bio je to Josip.
Hvala mu u ime nas,te djece.
- Josip i njegova supruga Nada ( još jedna plemenita osoba), s obitelji su bili naši susjedi- komšije, kako se to onda zvalo. Živjeli su u Koloniji- Šećerani, u Ž1, prvoj višespratnoj zgradi, do moje zgrade 18. do moga reda. Uvijek su morali proći pored našeg stana, naravno pješke. Često su sretali moju mamu, koju su uvijek lijepo pozdravili. To je moju mamu činilo sretnom. Zato sam im zahvalna. Bili su fini prema svakome. Kad god smo dolazili u posjet, Županji, viđali smo se s Josipom, prof. Marijom Žigić i Jasnom Herman. Između posjeta bi pričali preko telefona. Pitala sam ga mnoga pitanja o prošlom i sadašnjem vremenu. Stvari koje su me zanimale.
Jednom sam mu kazala kako mu se divim za razumijevanje siromašnih učenika, na što je on odgovorio: “Moje djetinjstvo i rana mladost nisu bili lagani.“
U zadnjem razgovoru mi je rekao da mu zdravlje nije najbolje. Molila sam ga da se drži hrabro da bi se ponovo vidjeli, no to se nije desilo.
Dragi Josipe, vjerujem da ste sada u nekom krasnom svijetu s vašom voljenom Nadom, da šetate, uživate i gledate na nas, da znate koliko ste cijenjeni, i voljeni. Nikada zaboravljeni.
Hvala. Bili ste moj učitelj, uzor, prijatelj.
PUM
Ružica-Ruža Dabić – Bučak Oprostite za pravopisne greške
