EGZODUS ŽUPANJACA
Davno prije, krajem šezdesetih,
Tada moj dečko, imao je želju,
U Australiji živjeti,
Slobodu mišljenja,
Uspjeh doživjeti.
Pitao je mene:
“ Dali bi i ti isto željela?
“Šta? Australija? Tako daleko?
Ne. Ne ja.
Nikada to ne bih htjela.”
Da se ostvari taj san,
Raditi, stvarati, biti sretan
Morao bi ostaviti stari kraj,
Nestati, otići neprimjetan.
Ići sa njim,
Familiju i prijatelje ostaviti,
Moje ulice i drveće,
Koloniju- Šećeranu- Županju,
Nikada to ne bih mogla preboljeti.
Više to spomenio nije.
Ostavio je meni,
Poslije vjenčanja,
Da otvorim oči,
Da se ta odluka promjeni.
Kada sam vidjela stvarnost,
Osjetila sam tužnu bol,
Županja me izdala,
Na ranu mi posula sol.
Odluka je pala.
Otišli smo u Australiju.
Ja jecajući,
Šanse i dobar život naći.
Kraj šezdesetih,rane sedamdesete,
Bile su dirljive slike Županjaca,
Opraštajući se od starog kraja,
Puni nade ali i prigušenih jecaja.
Koliko je Županjaca otišlo?
Ne znam broj. Mnogo.
Koji razlog?
Siromaštvo, nepravda,politika,
Osjećaj nemoći
Napravilo svakog od nas
Australskog doseljenika.
Kažu da su iseljenici bili
Uglavnom neobrazovani,
Sa sela.Možda.
Zato što nas je uporno
Siromaštva, nepravde, politička,
Čelična cipela gazila.
U nama falilo nije,
Inteligencije, hrabrosti i volje
Koji su procvjetali
Pod australskim suncem
Koje pravedno grije.
Iseljavanje je bilo lančano.
Jedna iseljena familija
Povukla je za sobom drugu.
Grupa rasla brojčano.
Ogromne promjene napravili,
Za nas i našu djecu
Za ljepšu budućnost imati
Ništa nije teško žrtvovati.
O, bilo je tu nostalgije i tuge.
Suze su lile.
Kako lile tako i presušile.
Mnogi Županjci smo tu,
U Melbourneu, velegradu.
Veseli smo kad se vidimo.
Nešto zajedničko imamo,
Nešto što još uvijek volimo.
Mi i naša djeca
Stekli smo uspijeh, obrazovanje.
Sve bez protekcije, pošteno.
To je zaradio naš rad, naše znanje.
Dali je Županji bolje bez nas?
Ne znam? Ona ne mari.
Jedno znam.
Mi smo našli spas.
Izvaditi Županjku iz Županje možeš.
Ali
Izvaditi Županju iz Županjke
NE MOŽEŠ !
Ruža Bučak-Ružica Dabić
