Evo me opet moj stari kraju.
Da te se nagledam.
Da dušu napunim
sjećanjima trajnim.
Osjetila sam tvoj dah
i miris tvojih ulica.
Čula sam otkucaj srca tvog
uz ritam vlastitog srca mog.
Dobra ti je kava
i sladoled od jagoda.
Al’ kruh ti je najbolji.
Baš meni po volji.
Ima jedan novi fenomen.
Kafići na sve strane.
Posjećeni su od ranog jutra
pa čini mi se do sutra.
Sjedila sam, kafenisala,
gledala i analizirala.
Konačno sam zaključila,
od velikog su značaja.
Prijatelji i znanci se sastaju.
Uz dugu kavicu razgovaraju.
Osobne, sportske i političke
probleme rješavaju.
Puno jednostavnije.
Puno ugodnije
i daleko jeftinije
od psihološke terapije.
Županja ih ima oko šesnaest.
Živjeli kafići.
Ljudi trebaju ljude.
Negdje moraju ići.
Iako vrući dani,
ali ona svježa jutra,
divne večeri i noći tvoje,
spasili su tijelo moje.
Uživala sam u hladu
drveća tvog.
Kao nekada
kad sam bila mlada.
Jedno je bilo žalosno – Poloji.
Divna rijeka Sava
ponosno je tekla.
Od žalosti ništa nije rekla.
Savo, Savo.
Visoka trava
i blatna staza
ne pustiše mi
da priđem tebi.
Čarobni zalasci sunca
šaputali su mi:
„Spavaj dobro, laku noć.
Hočeš li nam opet doć’?”
Lijepa si.
Puno drugačija.
To je normalno.
Kao i ja, ti si starija.
Županjo,
puno ti hvala,
na sretnoj posjeti
koja će zauvijek živjeti.
Ruža Bučak Dabić
