ZATVORI OČI
Zatvorila sam oči.
Stojim u baščici.
Vidim broj18
Kolonija- Šećerana, Županja.
Osjećam proljetni vjetrić
na svojem licu.
Udahnem.
Osjetim miris našeg
ljubičastog, procvalog jorgovana.
Žbunja starog, ponosnog.
Okrenem glavu na lijevo.
Vjetrić donosi miris
procvale jabuke.
Rane Petrovke.
Po njoj smo se penjale
kao vjeverice.
Visoke grane osvajale.
Umirim se.
Čujem cvrkut lastavica.
Malih, crno-bijelih ljepotica.
Vratile su se
u svoje staro gnijezdo.
Vratile su se nama,
svojim kućama.
Tada sam čučnula
da bolje osjetim
miris čarobnog zumbula.
Malo na desno
su bijele glavice,
stidljive visibabe,
pa mirisne ljubičice,
dvije vjerne prijateljice.
Pođem naprijed da
otvorim kapijicu.
Što sam to taknula?
Oh, to je živica.
Svih redova ogradica.
Još korak, dva
i stojim u redu.
Krc, krc.
Znam.
To je šljaka
dobro utabana.
Mojim koljenima
dobro znana.
Stani.
Kuda ćeš?
Vrati se.
Zove me poznati glas.
Okrenem se.
Kroz zatvorene oči
vidim moju majku
na gornjem prozoru.
Mladu, nasmijanu.
Stisnem oči još jače
da ju duže gledam.
Taj trenutak
zaboravu nedam.
Prizor kao iz bajke.
To drago lice,
lice moje majke.
