Stojim. Gledam,
širom otvorenih očiju.
Prepoznajem ovu sliku,
sada puno drugačiju.
Vidim broj 18.
Ne Kolonije-Šećerane, Županje,
već naselja Šećerane.
Ovo je ta zgrada.
Sada je puno godina
starija i zapuštena.
Ne kao nekada
ponosna i mlada.
Baščica je puna korova.
Nema cvijeća.
Rezultat je nemara
puno desetljeća.
Udahnem.
Nema mirisa.
Nema našeg
ljubičastog jorgovana.
Tamo na drugoj strani
nešto nedostaje.
Gdje je jabuka Petrovka?
Čujem njene jecaje.
Nestalo je sve.
Zumbuli, visibabe i
mirisne ljubičice.
Stare, vjerne prijateljice.
Nema kapijice
niti živice.
Nekadašnje jake ogradice.
Red je bez šljake.
Sada je asfalt.
Zdravije i lakše
za sve pješake.
Pogledam gore.
Prozor je prljav i zatvoren.
Šalufne vise.
Sramotu podnose.
Lice mi gori.
Uši mi zuje.
Nema povjetarca
da me umije.
Sve je pusto, tiho.
Krenem pa stanem.
Čujem nešto poznato.
To je cvrkut lastavica,
malih, crno-bijelih ljepotica.
Još uvijek se vraćaju
u svoja stara gnijezda
ispod strehe,
kao nekada.
Strašno je.
Srce boli.
Zatvori oči,
duša moli.
Ovo je tužna sadašnjost.
Zatvorim oči čvrsto
da vidim sretnu prošlost.
