Neuništiva si, budiš se.
To je vidljivo.
Ide polako.
Nije lako.
Vidjela sam sjaj
oka tvog,
onog istog, zelenog.
Meni dobro poznatog.
Bacaš sa sebe
iznošenu odjeću.
Našla si bolju.
Ona liječi glavobolju.
Puno toga je nestalo:
škole, restoran, kino,
čitaonica, kuglana
i dva reda jablana.
U fontani nema
bakrenih žaba,
niti mlazova vode.
Sve u zaborav ode.
Večernje šetnje
sjećanja su samo.
Televizori i mobiteli
druženje su oteli.
Nema bagrema,
al’jablane sam našla
uz žicu, prema nasipu.
Srećom pa sam tamo pošla.
Pješke se ne ide.
Poneki bicikl tu i tamo.
Auti na sve strane,
ne kao u one stare dane.
Ograde od živice
su preživjele.
Zelene su, zdrave.
One iste, stare, prave.
Čak i mnoge bašče
su obrađene.
Pune su povrća,
cvijeća i voća.
Novi prozori, šalufne,
oko zgrada skele,
vanjski zidovi lijepih boja,
nova vrata i krovovi.
Sve sretno pjevuši, govori.
Bila sam i u dva stana,
uređena, divna.
Prva kvaliteta.
Puni digniteta.
Stepenice su one iste,
stare, hrastove.
Uređene, blistave.
Trajne.
Nježno sam ih taknula
i osjetila toplinu.
Mala suza mi kanula.
Divne ste, tiho sam šapnula.
Mladi ljudi se vraćaju.
Kao divni cvjetovi
rađaju se djeca.
Naselje sve manje jeca.
Tu je Radnički,
ponosni nogometaši.
Veliki i mali.
Puno su radosti mnogima dali.
Divni su ljudi,
strasni Šećeranci,
uporni i vrijedni.
Zauvijek izvanredni.
Zatvorenih očiju
našla sam pravi put.
Dobro znan,
dobro utaban.
Osjetila sam mir.
Srce je kucalo jače.
Nada mi se vratila
da si se ti zainatila.
Kraljica si bila
i opet ćeš biti.
U tebe su utkane
jake, zlatne niti.
