Iz našeg arhiva izvukli smo ovu staru fotografiju koja datira navodno iz 1960. godine! Na slici poziraju tadašnji žitelji Rošinog sokaka, to jest ulice prema ciglani koja se tada zvala ulica Franje Gaži, danas Ulica Mladena Pozaića.
Fotografija je snimljena povodom ulova kapitalnog soma kojeg je na rijeci Savi ulovio Marijan Dabić. Som je navodno imao oko 106 kg i 2 metra dužine.
Kada danas spomenete stari naziv “Rošin sokak” neće odmah svi znati o kojoj se ulici radi, tek kada dodate još “to je ona prema ciglani” onda svi znaju o kojoj se ulici radi.
Rošin sokak ubraja se u jednu od najstarijih ulica u Županji i uvedena je u najstarije karte i zemljovide Županje. Prvobitno protezala se od križanja sa ulicom Veliki kraj preko križanja sa današnjom ulicom Stjepana Grubera pa sve do današnjeg križanja sa Reljkovićevom, a po kazivanjima dobila je naziv po imenu bogatog seljaka koji je tu imao svoje zemljište. Danas se ta ulica proteže sve do deponije smeća i naselja Ciglana.
Dugo vremena ta ulica je bila zaboravljena i zapostavljena jer sama po sebi nije vodila nigdje i predstavlja teoretski slijepo crijevo. Tek nakon drugog svjetskog rata kada je započeo nagli razvoj Županje, i kada se pojavila velika potreba za ciglom kao građevinskim materijalom, mala privatna ciglana (koja je postojala na mjestu današnje- bivše,, je odmah nakon rata oduzeta vlasnicima i stavljena pod narodnu vlast) biva modernizirana i proširena. Od tada Rošin sokak kao jedina poveznica sa ciglanom dobiva na značaju. Veliki broj novopridošlih žitelja Županje koji su pronašli posao u nekoj od novo otvorenih tvornica izgradili su tu kuće i osnovali obitelji. Već do 1960. godine redovi kuća protegli su se do današnjeg križanja sa ulicom Cvjetka Romića a broj stanovnika dosegnuo je gotovo 400 duša. Ulica je vrvila od života. Mnogobrojna djeca veselo se igrala po kanalima i travnatim površinama uz cestu, a stariji i odrasli žitelji okupljali su se u većim grupama pod orahom i na pod njima postavljenim klupčicama. Čulo se tu i ba i kaj i ća i bre i svi su se razumjeli i živjeli složno i zajedno na opće zadovoljstvo. Gotovo polovica radnosposobnih našla je posao u spomenutoj ciglani, a svi ostali radili su u nekom od radnih poduzeća kao Šećerana, Slavonija,, Spačva, Đuro Đaković, Posavina, Radnik i mnoga druga.
Jedan od najvećih problema te ulice oduvijek je bila cesta. Dugo vremena to je bila jednostavna poljska lenija sa dubokim vagašima. Ljeti je to bila prašnjava pista sa gotovo 10 cm debelim slojem prašine koja je žiteljima pravila ogromne neprilike. Tako da je gotovo svakodnevno, cisterna kamion od Dobrovoljnog vatrogasnog društva koja je sa prednje strane imala ugrađene mlaznice vodom polijevala tu prašinu kako bi se barem malo manje dizala. U proljeće i jesen raskvašena cesta sastojala se od dubokih vodom napunjenih vagaša i bila je neprohodna. Da bi prešli cestu sa jedne na drugu stranu žitelji su postavljali cigle ili pravili prelaze od dasaka. Pješačkih staza i nogostupa još nije bilo, oni su tek krajem 70-ih izgrađeni. Tek krajem 50-ih godina državna vlast je reagirala na problem i započelo je povremeno nasipanje ceste šljunkom iz Save. Međutim, zbog žitkosti blata i neutvrđene podloge ceste, šljunak je jako brzo potonuo. Idućih 20 godina cesta se nekoliko puta na godinu nasipavala crvenom šljakom koja je bila nus proizvod u ciglani. Početkom 80-ih šljaka je zamjenjena kamenom tucanikom..
Elektrifikacija ulice širila se usporedno sa izgradnjom novih kuća isto tako i vodovod. Kanalizacija i asfalt došli su tek sredinom 80-ih godina a ne dugo zatim i telefon….
Bilo je to neko drugo, neponovljivo vrijeme. Žitelji te ulice bili su mahom jednostavni radišni i skromni ljudi, pridošli u novu Županju iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Vođeni svojim sudbinama pronašli su mjesto gdje su trajno pustili korijenje i osnovali zajednicu u kojoj su se svi međusobno pomagali i podržavali. Gotovo da je cijela ulica postala jedna obitelj. To smo najbolje osjetili mi djeca. Svaku slobodnu minutu provodili smo zajedno.. u nekim obiteljima bilo je petero, šestoro pa i više djece, i doslovno bili smo jedni drugima do uha i svi smo imali svoje vršnjake i drugove za igru. Nismo imali kupovnih igračaka pa nas ništa nije ni zadržavalo u kućama. Bez obzira na vremenske prilike svaku minutu smo provodili zajedno vani. Igrali smo nogometa, graničara, žmirke, išli na kupanje na Poloje i pecanje na ciglanske rupe ili Savu, palili vatru i pekli pečenjake ili krompir, pravili topiće a oni talentiraniji i lijepe skulpture od blata, igrali vije po kiši mokri do kože, ili po kanalima hvatali guštere i žabe. Majke su često iznosile kriške kruha namazane mašću i posute crvenom paprikom ili šećerom kao slatku varijantu, i nije bilo bitno čija je majka ili čije je dijete, svi smo uvijek dobili svoj komad. Zimi smo obavezno igrali našu prilagođenu verziju hokeja na zaleđenim ciglanskim rupama ili se sanjkali na nasipu. Često smo se znali grudati jedna strana ulice protiv druge. U te snježne bitke često su se uz smijeh uključivali i odrasli.
Naša ulica je bila naš svijet, i nerado smo ju napuštali tek da bismo išli u školu ili na brzinu po kruh kod tete Marice pekarice. Kada smo išli u kino ili na neke posebne prilike u grad, uvijek smo bili u grupi, osjećali smo se sigurnije tako zajedno. Kockama popločene ulice centra grada i prvi asfaltirani dijelovi u gradu bili su nam strani. Zavidjeli smo djeci koja su živjela u zgradama ili na šećerani, jer su jeli parizaricu salamu i sir trapist, jer su imali betonirane ulice po kojima su se mogli vozati svojim uglancanim poni biciklima. Na školskim izletima na Poloje, naši sendviči su bili kobasica, šunka i Kulin u kiflama ili kruhu od tete Marice pekarice, podmazane domaćim maslacem koji je od mlijeka krava tete Marice Baotić, teta Gospava pravila za gotovo cijelu ulicu, i vrlo rado smo se mijenjali sa djecom iz grada za njihove sendviče od kruha iz Slavonije namazanog margarinom i sa dvije šajbe parizerice salame i malo naribanog trapista.
U našoj ulici niko nije spavao bez pidžame, obavezno smo svi nosili podkošulje, jako smo se bojali promaje i nismo sjedeli na hladnom betonu kojeg i nije bilo baš previše. Nismo se usuđivali progutati žvaku da nam se ne bi crijeva zalijepila, a zabranjivali su nam i gutati koštice od lubenice jer bi nam mogla koja proklijati iz guze. Nismo se smjeli ni vrući napiti vode a od slatkiša bi nam poispadali zubi. Ali zato smo u ljetnjim mjesecima gotovo svakodnevno svi zajedno dobili lubenice koliko god smo htjeli a jedanput tjedno čak i sladoleda koje je slastičar Azis prodavao na svom motoru Tomos, i bio na putu do kupališta poloji.
Odrasli su imali neke svoje protokole. Muškarci su preko tjedna išli na posao, mahom rano ujutro biciklima, kretali na jednu ili na drugu stranu ulice – na ciglanu ili u grad, i tek popodne polako su se okupljali na čašicu razgovora na ulici ispred svojih kuća. Tada bi utihnulo i ritmičko udaranje čekića čika Joke stolara i cirkular Đure Džijana, i brujanje iz radionice čika Stipe limara, Matin krunjač za kukuruz i čika Markanov aparat za varenje, a čika Mato bi o klin objesio šumarski šešir i lovačku pušku. I tada bi svi izašli prvo ispred svojih kapija da bi se zatim grupirali pronalazeći uvijek interesantne zajedničke teme.
Najzanimljivije je bilo vikendom i praznikom. Odrasli nisu morali na posao, iz svih kuća glasno je treštala muzika radio Šapca ili glazba sa radio Zagreba. Tek kasnije krajem 60-ih proradio je i radio Županja pa je on bio uz Šabac glavna stanica. Oni veliki glomazni radio aparati stavljeni su na prozore od ulice i “odvrtani do daske”. To je bila prilika pohvaliti se novim radio tranzistorom na baterije, koji se mogao tako lijepo ponijeti na klupicu pod orahom i na njemu slušati nogometna utakmica a nedjeljom obavezno Frola traktorista. Žitelji koji su došli iz bosanske posavine donijeli su i običaj ispijanja kave na šamlici pred kućom. Taj običaj je vrlo rado i brzo prihvaćen od gotovo svih žitelja pa se u ulici kafenisalo gotovo bez prestanka. To su bili dani kada se poslije ručka popila i koja čašica više pa je nerijetko popodne završavalo u galami i histeričnom vrištanju žena iz nekih kuća.
Početkom 70-ih godina u ulicu su došli i prvi televizori. Doduše vrlo rijetko i crno bijeli ali ipak televizor. To je bio događaj. Kada god je igrao Dinamo ili boksao Mate Parlov televizori su postavljani na prozore sa ulične strane kako bi svi mogli gledati. Tim danima smo i mi djeca onako zajednički sjedeći na rubu kanala na ulici, mogli gledati crtani u 19:15 h a odrasli su gledali dnevnik u pola osam.
Tek gladno deranje svinja, ništanje konja i mukanje krava iz drugog dijela dvorišta natjeralo je žitelje da završavaju druženje i priprema se za noć…
Danas kad se sa sjetom prisjećam tog dijela života mogu se pohvaliti da sam zaista imao sretno djetinjstvo odrastajući i živjeći sa predivnim ljudima. Hvala vam svima, nikada vas neću zaboraviti!
Zoran Lucić
