Godine 1901. u Županji je bilo vrlo svečano i živo. Te godine dovršen i pušten u uporabu hotel restoran i kavana »Weinberger« i što je još važnije završena je i puštena u promet želljeznička pruga Vinkovci – Županja.
Naime, Dravsko-Savsko dioničko društvo je 1901. izgradilo vicinalnu željeznicu (lat. vicinalis susjedski) općinski, seoski; vicinalna željeznica – željeznica obično uskog kolosijeka, koja povezuje samo obližnja mjesta, sporedna željeznica) Vinkovci-Županja-savska obala, koju je 1910. produljilo od Vinkovaca preko Palače do Osijeka čime je Županja u potpunosti otvorena svijetu i napretku. Ta pruga bila je namjenjena prijevozu putnika i robe, ali i dovozu materijala i sirovina koji uzrokuju industrijski rast.
Zanimljivo je, a to danas znaju samo najstarije generacije Županjaca, da je prvobitna pruga išla sve do savske obale odakle su se roba i putnici skelom prebacivali dalje u Bosnu. Otvaranjem mosta na Savi 1968. godine, zadnje dvije stanice te pruge gube na važnosti i ukidaju se.
Danas tog dijela pruge više nema, a i zadnji tragovi polako nestaju kao i ljudi koji se još sjećaju tog doba. I stoga htjedoh još jednom proći tu trasu i od zaborava spasiti ono što se spasiti da.
Možda mi se kod ponekih naziva i podataka potkrada ponekad greška i ne “štima” baš sve stoposto, ali to je zbog toga što ovoj temi pristupam kao znatiželjni putnik koji samo želi zabilježiti svoja zapažanja.
I tako naoružan dobrom obućom, fotoaparatom, bocom vode i sendvičem dođoh na početnu točku ove svojevrsne mini ekspedicije koji je bio naravno na željezničkom kolodvoru Županja, odakle je pruga išla dalje.
Danas, putnički vlakovi ovdje završavaju svoj put, dok za teretne vlakove nastavku se nalazi industrijski kolosijek koji se koristi za potrebe Sladorane. Nekada davno po tom istom kolosijeku su vozili vlakovi prema željezničkoj stanici Županja Sava, koja je kod nas poznatija kao “Oraška stanica”. Između Županje i Županje Save se nalazio i kolodvor Bošnjaci ili kako smo ga zvali – “Bošnjačka stanica” koji je većinom bio korišten i kao utovarna stanica za poljoprivredne proizvode.
Na ovoj mapi iz 1951. godine jasno se vidi trasa pruge koja je išla sve do Save. Pruga još postoji ali samo do kolodvora Županja. Cilj naše ekspedicije je proći trasom od kolodvora Županja do kolodvora Županja Sava ukupnom dužinom od gotovo točno 5 kilometara.
Prvi dio putovaja prikazan je na mapi 4 iz 1968. godine, koja jasnije dočarava trasu i izgled i dugačak je puna 2,5 km .
Pogled prema sjeveru, prema Gradištu i dalje Vinkovcima – utovarna rampa na teretnoj stanici
Još jedan osvrt na kolodvor i upravo dolazeći vlak.
Krećemo dalje prema jugu gdje se nalazi i početak industrijskog kolosijeka za Sladoranu. Nekada davno željeznica je bila glavno transportno sredstvo i u svoje svrhe koristili su je na samo tvornica šećera nego i mlin i silosi i Županjska pivovara koja se nalazi tik uz prugu.
Tračnice nisu varene, kao ni većinom puta između Županje i Vinkovaca pa dok vlak vozi čuje se ono karakteristično klop-klop.
Nakon stotinjak metara se dolazi do skretnice, koja se nalazi tik do križanja sa Vinkovačkom ulicom. Na ovim slikama se jasno vidi odvojak prema žećerani i cestovni prijelaz u Vinkovačkoj.
Detalji industrijskog kolosijeka prema Sladorani koji je dobro održavan.
Iskliznica. Ova žarkocrvena mehanička naprava postavljena je na tračnice i tako na drastičan način spriječilo neovlašteno prometovanje po kolosijeku. Kada je iskliznica položena na tračnicu kolosijeka, izbacuje željezničko vozilo s kolosijeka te tako sprečava njegovo daljnje kretanje. Ova je postavljena tik prije prijelaza Strossmayerove ulice (kod nekadašnje pivovare).
Na ovoj četverotračnoj prometnici u ul. J. J. Strossdmayera je industrijski kolosijek osiguran rampom. Dalje u tom pravcu nećemo ići ovog puta. To će možda biti tema nekog drugog članka.
Nastavak pruge prema Županja Savi. Skretnica i ŽCPR preko Vinkovačke ceste, ništa ne obično.
Kolosijek u nastavku izgleda kao da se često koristi jer je prilično dobro održavan. Ulazimo u dio koji se zove “Panje”
Prijelaz za pješake prema ul. L. Ružičke. Od ovoga dijela pa dalje, za vrijeme Domovinskog rata nalazilo se privremeno izbjegličko naselje.
Pruga je bila redovito održavana. Na pojedinim pragovima još su vidljive oznake godina – 1962. godište …
U nastavku našeg istraživanja nazire se osjetna promjena u kvaliteti kolosijeka, jer se do ovog mjesta kolosijek aktivno koristi, najčešće od strane Sladorane.
Odavde dalje pruga službeno više ne postoji. Ostao je ovaj nepotrebni dio koji svjedoči o nekim drugim vremenima.
Ovaj dio je od 1991. godine bio zatrpan nepreglednom kolonom vagona u kojima su stanovali izgnanici. Tek dosta godina nakon rata uklonjeni su zadnji raspadnuti vagoni, ali sjećanje je ostalo…
Potvrda gornjeg navoda – Kraj pruge. Većina žitelja tog dijela Županje, ove jadne ostatke smatraju smetnjom i nepoželjnim.
Malo sam pronjuškao i saznao kako je ovaj dio predviđen za izuzetne prilike: kvarovi, zaustavna pruga za vlakove koji se ne mogu sami zaustviti itd…
… Tračnice su potpuno zarasle u travu.
Ovo je najudaljeniji bik u Županji pred samim križanjem sa Gundulčićevom ulicom i nakon toga pruge definitivno više nema
Umjesto pruge preko raskrižja sa Gundulićevom, po nekadašnjoj trasi izgrađena je nova ulica – ulica Matije Petra Katančića
Iako na tom dijelu ne postoji puno tragova pruge, ako upitate nekog od žitelja novih kuća uz cestu, mnogi će vam potvrditi: da, tuda je nekada kloparao vlak …
Taj dio Županje za one koji ne znaju zove se Viroštaci
Cesta naprasno završava, ali trasa je i dalje očuvana u vidu poljskog puta…
…koji se proteže po nekadašnjoj pruzi.
Postojeći poljski put prepun je znakova nekadašnje pruge…
koja se ovim dijelom koji se zove Mala kućišta. Ovdje trasa pruge skreće desno, ponovo na jug.
Putem sam naišao na mnogobrojne skakavce ali i zmije koje sam oprezno obilazio.
Ova trasa kroz polja protegla se, čini mi se nakon tolikog hoda, dobra 2 kilometra…
sve dok nam se nakon nekih 3/4 sata hoda nije ukazala prekrasna nagrada za ovo klipsanje u nepoznato: sačuvana zgrada bivšeg kolodvora Bošnjaci.
Iako nisam računao s tim da ću naći išta od infrastrukture, bilo je više nego očito da je to ona.
Za ovu zgradu u Županji se kaže “Bošnjačka stanica”, a danas se žargonski naziva cijeli taj dio grada.
Odavde je nekada išla i uskotračna pruga današnjom cestom do samog središta Bošnjaka, a kažu i dalje prema Spačvi.
Za divno čudo, zgrada je još u izuzetno dobrom stanju. Klasične zelene boje…
Čak su vidljivi i neki relikti prošlog vremena…
Iznutra malo šta za vidjeti… osim da je vidjela i neka bolja vremena.
Zamislite žamor i vrevu ljudi u stanici.. glava službenika u prozorčiću: – Jednu kartu za natrag, molim …
Dok sam lunjao napuštenom kolodvorskom zgradom, jedna lastavica je uletjela u nju. Tek tada sam postao svjestan da sam uzurpirao njezino boravište
Nije teško zamisliti kako je to izgledalo dok je bilo u punom sjaju…
Čak su i el. instalacije čitave (skoro) valjda će i ostati nakon ove reportaže.
Kroz ove prozore putnici su iz čekaonice željno pogledali dolazi li napokon vlak…
I žurno kada stigne hitali kroz ova vrata u vagone.
Za razliku od kolodvorske zgrade, vani sunce i dalje piči…
Dok sam njuškao okolo, naišao je jedan dida od nekih 70-tak godina na biciklu, znatiželjno me gledajući. Zaustavih ga i upitah sjeća li se vlakova koji su ovdje prolazili. Nakon početnog čuđenja zašto se netko za to zanima, deda se raspričao, sretan da ga netko pita za detalje njegove mladosti. Kaže da je stanična zgrada nekad bila sjajno uređena (to mu vjerujem), da su se križali vlakovi, imala je nadstrešnicu, stabla koja su stvarala hladovinu, u njoj su se prodavale karte, a sjeća se i mehanizma za podizanje rampe na ŽCPR-u. Kaže da su tu stanicu nazivali “Bošnjačka stanica” i u stvari stanica za pretovar tereta. Sjeća se da je tu uvjek bilo živo i puno ljudi, putnika i znatiželjnika, besposličara i nadničara. Navodno je sad tu kolodvorsku zgradu kupio nekakvi privatnik, želi ju srušiti ali još uvijek to ne može napraviti jer se vodi nekakav spor. Po nekakvim drugim teorijama, kolodvorska zgrada ipak pripada općini. Bilo kako bilo, zgrada još uvijek stoji ovdje, svjedok je nekadašnjih boljih željezničkih vremena.
Krenuh dalje prema zadnjoj stanici – Županja Sava… trasa prema Savi i nekadašnji ŽCPR
Pogled na kolodvor s druge strane ceste
Ovdje se pruga križa sa ulicom Braće Radića. Stariji Županjci se sjećaju visoke izbočine na cesti koja je sanirana unazad desetak godina.
Odmah nakon ceste, pruga je prelazila ovaj mostić preko kanala Obla…
… i nastavljala i danas vidljivom trasom prema jugu …
vidljivom ????
… ne baš ….
možda sa strane …
Prema Google mapu, od kolodvora Županja do kolodvora Bošnjaci ima 2,5 km po trasi nekadašnje pruge.
Odavde počinje drugi dio ekspedicije. Kao što se može vidjeti na mapi stara trasa pruge pravocrtno se proteže ravno do zadnje točke i našeg cilja i dugačka je 2,5 kilometra.
Odmah na početku dalo se primjetiti kako nastavak neće biti toliko zanimljiv. Gotovo svi znakovi o postojanju nekadašnje pruge nestali su vremenom. Ostala je samo crta kao ožiljak na njivama.
Ravno između Dužica i Mianovca..
praćena od tzv. Pružnog kanala
Razdvajajući Topolovac i Velike njive
Primjetili ste kako nema tračnica… Da. Kada je 1968. pušten u promet novi most Županja – Orašje, skela koja je tada bila glavna poveznica sa Bosanskom Posavinom izgubila je značaj i smisao. Pravo malo naselje koje je živjelo od skele osuđeno je na umiranje. Isto tako i pruga.
Tadašnje vlasti naredile su rastavljanje pruge koja je prebačena u Vinkovce. Pokupljen je čak i kamen koji je služio kao podloga za teške hrastove pragove.
Odnešeno je sve osim zgrada koje su trebale biti prenamjenjene u društvene svrhe.
I tako preko Gačkih bara i Dražilovca, trasom gotovo potpuno obraslom žbunjem i makijom…
stignem u dio zvan Gajić, gdje se nalazi “Oraška stanica”. Nekada je ovdje bilo vrlo prometno, cesta je bila od tucanika sa dubokim vagašima…
I napokon ugledah zgradu stare željezničke stanice.
Kao što napisah, od pamtivjeka na ovom mjestu je postojao prijelaz skelom preko Save iz Slavonije u Bosnu. Oko njega na obali niklo je i malo naselje koje dobiva na značaju uspostavljanjem pruge i željezničke stanice. Skela i željeznička stanica bili su glavna veza stanovništva Oraške posavine i izlaz u svijet.
Odmah po dolasku da se zapaziti kako je zgrada u dobrom stanju i očito prenamjenjena u stambenu zgradu što me je naravno spriječilo ući u nju i napraviti par fotki. Za divno čudo, na zgradi se još uvijek vide originalni ukrasi na fasadi a i boje su zadržane.
Lijevo ne daleko od glavne zgrade stoji u prilično dobrom stanju i tadašnji “klozet”
a nedaleko su vidljivi i ostaci još nekih pomoćnih zgrada.
Odavde je pruga išla još nekih 150-200 metara na zapad i tu sam zapazio debeli betonski zid sa jedne i zemljani bedem sa druge strane uz trasu. Slučajni domaći prolaznik nije mi sa sigurnošću znao reči o čemu se radi…
…ali koliko se sjeća iz priča tu je ja vrijeme 2. svjetskog rata bilo svojevrsno sklonište za vlak i vagone.
I time završavamo ovu našu malu pustolovinu kojom želim iz zaborava otrgnuti uspomenu na staru županjsku prugu.
foto:(google, zupanjac.net)
One Comment
Anonimno
Neka, neka dobro je za starije da se podsjete tih vremena, a mladi da shvate da je i prije njih ovdje bilo života.