Naslovio bih ovaj tekst rečenicom:” Istina je voda duboka…” ili možda prikladnije,iako pomalo vulgarno: ” Svi se čude kao pura dreku..”
Velika tema ovih dana je zatvaranje tvornice kombajna u Županji. Kao što podnaslov kaže svi su puni čuđenja, osude vlasnika i žale a nitko ne progovara o tome što je dovelo do takvog razvoja događaja da barem naučimo nešto iz ove svakako nesretne situacije.
Od samog preuzimanja tvornice od strane trenutnog vlasnika dogodilo se niz nepravdi i poniženja prema ljudima koji su svoje najproduktivnije godine posvetili tadašnjem Đ.Đ. i ako ništa drugo sačuvali ga da bi se uopće imalo što prodati. Svaka ta nepravda, uništavanje radnih mantila, paljenje izdatnica i hodograma bilo je popraćeno likovanjem, podsmjehom i naprosto radošću dobrog dijela tadašnjih radnika. Kao što znamo radovanje tuđoj nesreći, koliko god ona po našim zemaljskim kriterijma bila zaslužena ili ne, u pravilu ne prolazi nekažnjeno.
Također od preuzimanja pa do danas dolazi do konstantnog “reketarenja” vlasnika od strane bivše gradske, županijske pa i državne vlasti, saborskih zastupnika itd. u smislu zapošljavanja, donacija te velikih pritisaka kroz porezni sustav.
Dakle, s obzirom na razmjere navedenog pravo je čudo za stranog investitora da već odavno nije pobjegao glavom bez obzira..
Nadalje, Sindikat koji je ne tako davno poveo radnike u štrajk snosi svoj dio odgovornosti jer su postupali nadasve nepromišljeno. Iako su zahtjevi radnika te njihovo pravo na borbu uvijek opravdani i poželjni, do štrajka nije smjelo doći. Još tada je odluka o odlasku bila vrlo vjerojatno formirana samo je bilo pitanje vremena kada će se realizirati. Borba za radnička prava je jedno a ucjena i odbijanje dogovora je sasvim drugo. Vrijeme samoupravljanja je davno prošlo.
To su samo neki od razloga i nešto o čemu svakako trebamo razmisliti. Nažalost najveću cijenu će platiti radnik koji svaki dan marljivo i pošteno radi svoj posao.
Zaključak je taj da je bespredmetno govoriti o tome da je strani kapitalist došao isključivo radi svojih interesa i da je njemu profit na prvom mjestu, to je svima jasno. Međutim ono što se trebamo pitati jeste kako bi se situacija razvijala da smo od početka do kraja ostali ljudi. Prodali smo svoje sumještane, kolege, mladost koja će sada otići trbuhom za kruhom, za sitne interese kao što su zaposlenja u državnoj upravi, nove oluke na kući pa čak i bravce za svinjokolju… Sada ostaje gorčina i radnik koji ni kriv ni dužan ostaje bez posla…
Bila jednom jedna tvornica kombajna…
N.N.
