Dio Putopisa iz 1878. godine.
( Izvornik je na njemačkom jeziku. Tekst je preveden mrežno, pomoću MachineTranslation.com )
Hladno jesensko jutro. Sava, koja teče desno od nas bila je skrivena od pogleda nasipom, odavala se kroz svjetlucavu maglu. Kilometrima unaokolo samo pusti pašnjaci, tu i tamo nekoliko goveda na ispaši i pastir omotan svojom gubom.
“Ovdje pastiri zebu najviše prije izlaska sunca jer je tada najhladnije.” Tim nezaboravnim riječima, nakon pola sata vožnje, moj suputnik, majstor bačvar iz Babine Grede, koji mi je za novac ustupio mjesto na svojim kolima, prekinuo je tišinu. Led je probijen. Nakon što je demonstrirao svoju duboku moć zapažanja, pokazao se kao čovjek s velikim iskustvom, radio je u Beču i Budimpešti te je sa sobom donio korisna znanja za svoju domovinu. Bačvarevi konji bili su prekrasni.Od Broda do Svilaja su tri milje. Prešli smo ga za manje od dva sata. Od Svilaja do Babine Grede ima 22 milje. Nakon kratkog odmora stigli smo tamo za još dva sata. Što smo vidjeli tijekom putovanja? Čitatelj sve zna i razumije. Pašnjak, hrastova šuma, močvara, brana, još pašnjaka, šuma, polje i tu i tamo poneko selo; i jedno selo je opet bilo kao drugo. Ovdje švabske gostionica , ondje bivša kapetanova kuća s ostacima crno-žute puškarnice, ondje crvena rozeta, tu i tamo uobičajena graničarska kuća.
Samo Babina Greda nije poput drugih sela. To je jedno od najvećih, najbogatijih, najčišćih, najuglednijih u cijeloj granici. Dva neprekinuta i jedan prekinut niz kuća, duži više od sat vremena hoda, crkva sa lukovičastim tornjem i velikim četverokutnim sjenovitim trgom usred kojeg su stara stabla, pružaju posve poseban prijateljski ugođaj. Kuće izgledaju bolje održavane nego drugdje, a gostionica, koju vode njemački ljudi, dovoljno je ugodna. Široke stepenice vode do ulaza; prvo se ulazi u plesnu dvoranu. Desno je velika soba za točenje pića; unutra je prilično udobna „posebna soba”. U dvorištu prizemne zgrade sa stupovima – ( samo su kuće župnog ureda i časnika prema „Normalu” imale kat) – nekoliko je, prilično ugodnih soba za goste. U dvorištu je velika, masna oprema za pečenje šljiva i štale. U mjestu je puno prometa. Židovi i kršćani iz Zagreba i Osijeka kupuju i suše šljivu, peku rakiju, prave lekwar ( op.a. – pekmez ) – onaj kojemu je Česi dali slatko ime „Povidl”. Stanovnici međutim nestaju svako jutro i vraćaju se tek navečer. Voze se na polje, ili u šumu na rad, ili brati šljive, ili kamo god ih zovu dužnosti tradicionalno vođenog gospodarstva. Ali svi rade. Otac obitelji upravlja konjima, žene sjede straga, djeca se zavlače u slamu.
Zbog dnevnih odlazaka na rad u polja, veliko mjesto izgleda kao pusto. Nedostaje dječja igra naših zapadnih sela, nedostaje užurbani život oko kuće, jer je polje daleko od mjesta, a ljudi odlaze tamo, otprilike kao vojnici iz kasarne svakodnevno na udaljeno vježbalište. Trebalo mi je gotovo dva sata da prođem široke seoske ulice od prve gostionice na zapadnom izlazu do posljednje na istočnom kraju i nazad. Na ovom putu nisam sreo nikoga. Samo su se povremeno iz jednog ili drugog prozora povjerljivo pojavile lijepe djevojačke glave, ili majka sa svojim malim Slavoncem ili neka starica koja je ozbiljnog izraza okretala vreteno. Ovdje se još uvijek prede, i to bez kotača, slično kao kod tkača u Chioggi i u selima i kućama između Etsha i Poa.
Kad sam se vratio u krčmu, tamo se vodila se bučna rasprava. Neki Židov-šljivar , navaljivao je na mog bačvara da dovrši obećane bačve; bačvar je navaljivao na Židova da pokaže strpljenje, jer su obećane, ali nisu gotove; izgovor kakav obrtnici svih zemalja obično daju naručiteljima, premda ne uvijek s istom uvjerljivošću: naime, moj bačvar je bio pijan. – Umjesto da se zadovolji postignutim, bio je u društvu nekoliko prijatelja: stolara, postolara i krojača – Što li ovaj kroji u zemlji košulja? – uvjerljivo dokazujući svoju radnu nesposobnosti. Mršav, tamnosmeđ Ciganin – k tome još domaći Ciganin i u lijepoj mađarskoj odjeći – stajao je usred tog ludog društva i strugao na svojoj violini ilirske narodne pjesme i kolo. Spomenuti uglednici iz Babine Grede urlali su uz to.
Popodne sam posvetio šljivama. Tko ih ne poznaje, tako zvane „turske šljive”? Čije djetinjstvo nije na neki način povezano s njima? Slatke uspomene! Slatke šljive! U Srijemu, Slavoniji i Bosni one čine važan predmet narodnog rada i glavni izvor prihoda. I iz neuglednih sela uz Savu, uzmimo samo Rajevo Selo – mnogo je šljiva, velika količina od Bog zna koliko bačvi.
Moj susjed za stolom, kojeg sam ranije nazvao iscrpnim naslovom Židov-šljivar i njegov poslovni prijatelj, mladi kršćanin iz Osijeka, postavili su svoje radionice u nekoliko dvorišta; sasvim jednostavne radionice za kuhanje lekwara. U pješčanom glinenomu tlu izdubljene su stožaste jame i glatko premazane. Toplinski kanali vode od tri takve jame u zajedničku grijanu jamu. U jamama vise ili stoje veliki bakreni kotlovi(1.), koji su rijetko vlasništvo seljaka-šljivara već uglavnom posuđeni i unajmljeni od poslovnih ljudi iz Osijeka. Iznad svega stoji brzo sagrađen krov od dasaka.
(1.op.a. – Sjećam se jednog velikog i teškog bakrenog kotla kod babogretskog učitelja Ilije Babića- Andrinog, možda još iz tih vremena.)
Najbolje šljive se suše, bolje se kuhaju, a ostale se peku u šljivovicu. Nažalost, vještina sušenja kod graničara još nije dovoljno napredovala; šljive se također ne mogu usporediti s onima iz Bosne, pa od najboljih šljiva na granici nastaje loš suhi proizvod. Međutim, dobar poslovni čovjek zna kako si pomoći: kupuje bosansku robu, prevozi je u Babinu Gredu ili bilo koje drugo selo u okolici, otvara bosanske bačve, vadi šljive, zatim ponovno pokriva dno velikim, dobrim šljivama, odozgo stavlja lošu robu, napuni bačve i zatim angažira svoje mlade djevojke da lijepo odaberu gornji sloj, tako da otvorena bačva (gore ili dolje) prikazuje savršene šljive. Duša svjetske trgovine u praksi je prijevara, a u teoriji poštenje.
Ipak se vratimo kuhanju powidla. Kupuje se voće u vagonskim količinama, ovisno o kvaliteti robe i novčanoj potrebi seljaka, za 10 do 17 forinti. Pune se i pale kotlovi. Posao je naporan jer se mora neprestano miješati veslima za miješanje, inače će zagorjeti kožica i time sve pokvariti.
Kuha se dva puta. Prvo se napravi vodena juha sa košticama i ljuskama; zatim se dodaje i kuhaju šljive u soku prethodno kuhanih. Voda se pažljivo uklanja, stoga i krov šupe. Kasnije se kuhana masa protiskuje kroz bakrene šipke, a zatim, kada je voda uklonjena, ponovno se kuha i zgušnjava – i tako nastaje powidl, koji se, stavljen u bačve, sprema za put u svijet i velikim dijelom oko pola svijeta. Dobar lekwar traje nekoliko godina. Gađenje načinom njegove pripreme nije me obuzelo, iako su radnici bili obloženi šljivinom kašom od glave do pete.
U Granici nema radnika za ovo. U Brodskom okrugu su previše lijeni, možda čak i previše imućni da bi zaradili dnevnicu od 2 forinte teškim radom. Samo Nijemci iz kolonija u Bačkoj i Banatu pristaju na ovaj posao.
Čine se kako je šljiva i prerada šljive u to vrijemo bila doista važna i dohodovna zbog toga ćemo malo proširiti temu. Donosimo tekst o proizvodnji , preradi i trgovini šljivama i proizvodima od šljiva u zapadnom djelu bivšeg kotaru Županja.Tekst se odnosi na nešto kasnije razdoblje ( 1894.g.) i u njemu se naglašava važnost prozvodnje voća (šljiva) kao i poteškoće u proizvodnji.
Glavni izvještaj o stanju usjeva i gospodarskih prilikah uobće od 6. do 20. rujna 1894.
Teže si je protumačiti uzrok s kojega ne dolaze ove godine po šljivu strani trgovci u mnogi kraj Slavonije, kud su dolaziti običavali. Tek u zadnji čas da se je razvila nešto živahnija trgovina šljivom i po Slavoniji, kad su tamo prispjeli strani „pekmezari“, ali u znatno manjem broju, nego li prošle godine.
Izvještaji jednom jedinom iznimkom redovito ističu, da će se ove godine sušiti šljiva tek za kućnu uporabu, a od ostatka, u koliko se ne proda pekmezarima, peći će se šljivovica stranom po domaćih pecara, stranom po onim vlasnicima, koji mogu platiti „pecarinu”. Veoma se žale mnogi izvjestitelji, što će slabu, gotovo nikakvu korist crpiti od obilja šljive baš manji posjednici, kojim bi najviše trebalo prihoda. Sirove šljive nemaju komu prodati, a mnogi ne posjeduju vlastita kotla ili nemaju toliko šljive, da uzmognu napeći rakije više od 1 hektolitra, jer se rakije ne smije prodavati ispod hektolitra.
Osim od raznih vrsta šljiva, peći će se ove godine rakija i od ostaloga voća u mnogim krajevima, navlastito od prerodnih bresaka i krušaka, dapače ima jedna vijest, po kojoj se je i od samih (?) jabuka napeklo dobre rakije.
Da strani poduzetnici šljivu šuše, ima jedina vijest gospodarskog izvješća Križke obćine, koji javlja, da je došao u Kloštar Ivanić jedan trgovac sa svojim radnicima iz Gorice ( Görz ) te kupuje šljivu po 1 for. vagan (61 litra), odmah ju „guli“ ( ljušti ), suši, u bačve slaže i odprema za Ameriku, gdje takva šljiva ( Prunellen ) ima uvijek dobru prođu, uz cijenu od 25-100 for. po quinti ( 100 kg.) prama većoj ili manjoj obilnosti priroda u Europi.
Str. 92
Kako se je gdje unovčavalo voće, neka pokažu sljedeći prijavljeni primjeri. Razne mjere preračunate su na hektolitre:
- Kotar Županja:
a) općine Bošnjaci, Gradište, Štitar i Županja, šljiva ima u obilju, te im je cijena vrlo malena po hl. 1 forintu i 20 novčića.
b) općine Babina Greda, Gundinci, Sikirevci i Šamac
Od bijelih šljiva peku rakiju, od „crnica“ se kuha naveliko pekmez, u svakom mjestu, osim sikirevačke općine, te su pekmezari plaćali iz početka po hl. 1 for., a poslije i po 1 for. 30 nč. Mnogo je odpremljeno obranih šljiva u košara, u Beč i druge gradove, a plaćalo se je po q. 2 for. U zadnji čas mnogo se tražilo šljive i za južnu Ugarsku, a stale su se tražiti i zimske jabuke hl. po 89 nč. Mnogi su ratari pekli rakiju i od drugoga voća: jabuka, kajsija i višanja, jer se nije moglo to voće na drugi način unovčiti.
Ako je ovim glavnim izvještajem samo zadatkom da sabiru što vjernije podatke o svim gospodarskim prilikama, prepuštajući nadležnim i zainteresiranim krugovima, ponajviše stručnjacima, da izvode zaključke iz tih podataka. To ipak ne možemo a da ne naglasimo, kako su ovdje priopćene, ma i ne potpune bilješke o raznoj uporabi voća jasnim dokazom, da nam je iskorištavanje voća, što ga ima u gdjekojem kraju, na nižem stupnju razvitka nego li i samo voćarstvo. Tako narod udaljen od tržišta i gradova, ne crpi gotovo nigdje od svoga voća one koristi koju bi od njega crpiti mogao. Kad bi na primjer u svakom, voćem obilnijem kraju postajale udruge voćara za raznovrsno unovčavanje voća, kakove postoje u drugim zemljama i ne samo za iskorištavanje voća, nego i drugih gospodarskih proizvoda n. pr. mlijeka, lana, grožđa itd.
Mato Dominković, svibanj 2025.
