Završavajući prošli, prethodni tekst o „povremenim i gostujućim“ stanovnicima Kolonije, Šećerane, onih šezdesetih i sedamdesetih godina ostao sam u dvojbi jesam li pogriješio, u baš tome prilogu mojih ovdašnjih napisa nadnaslovljenih kao kolumne – a očito je da sam trebao – pisati i o najbrojnijoj skupini tih, tada „povremenih i gostujućih“ stanovnika koje sam, doduše spomenuo u tome tekstu, a to su stanovnici ulica koje su se „naslanjale“ na naselje Kolonije, Šećerane, jer, tu u tim ulicama, živjeli su ljudi koji su svakodnevno provodili veći ili manji dio dana ovdje u naselju i „… konzumirali …“ dobrobiti Kolonije kao urbanog susjeda gdje su nadoknađivali sve od uobičajenih svakodnevnih potreba obitavanja i življenja.
Dakle: prvenstveno Prvomajska (danas I.pl.Zajca), zatim Iliševićeva (danas Vinkovačka), i Kolodvorska (danas Strossmayerova) ulica i to onaj dio kuća koje su baš neposredno vezane za / na Koloniju. – To, – detaljnije opisivanje – te ulice „zaslužuju“ jer su svaka za sebe bile posebne priče za nas u naselju. Većina nâs u Koloniji prihvaćali smo te ljude kao susjede iz „komšiluka“ u samom naselju.
Vezanost tih stanovnika ogledala se prije svega u činjenici da su sva djeca iz tih ulica išla u osnovnu školu u naselju, a kasnije mnogi i u Gimnaziju. Ti ljudi i njihova domaćinstva su se snabdijevali osnovnim životnim namirnicama u trgovini mješovitom robom (dućanu) i pekarnici u sklopu, već tada, „trgovačkog centra“ u središtu naselja. Mnogi od stanovnika tih ulica radili su – bili zaposleni – u „tvornici šećera i vrenja“ ma što ovo „vrenje“ značilo mnogima i od nas, tada.
Prvomajska i „Prvomajci“!? – Bili su nam toliko bliski i na neki način „naši“, i sve smo ih dobro poznavali i prihvaćali kao svoje redovite uobičajene „sugrađane“. Kako i ne bi kada su naprimjer Anđelko (Surko) i Luka Ivkošić (Truman) vječito „visili“ u Koloniji od samoga jutra pa sve do večeri, a i otac im, Mijo, radio je u tvornici. I Surko i Truman bili su solidni igrači Radničkog. Majka im, teta Mara Ivkošić svako jutro je kupovala po četiri do pet kilograma (vekni) kruha jer je samo djece u njihovu kućanstvu bilo desetak! – Ivica Štekić – Štela, Ivica Jolić i mlađi mu brat, pa obitelji Brkić, Pavlović (Željko), pa moj „školski“ Zlatko Crljen, (također mnogobrojna familija), pa obitelj Čehovski, pa sestre Pavičić koje su sa Antonom Kričkom onako znalački teatralno u svirkama „Lotosa“ plesale tango, pa obitelj Stanković; obitelj Kolić i Gagulić, pa teta Mara Mišević, pa Šagolji, – svi odreda drâgi i privrženi Koloniji, naselju Šećerane i svemu što im je ona, Kolonija, pružala, od „Radničkog“ pa nadalje. – Mogao bih o njima – gotovo o svima – ispričati barem po jednu priču koja bi ih oslikavala. Ranijih šezdesetih obitelji Šagolj i Crljen odselili su u Australiju i tamo ostali do današnjih dana. – Tamo u Australiji moj „školski“ drugar i prijatelj Zlatko Crljen ostvario je puninu životnih iskustava i sadržaja življenja koje sigurno ne bi doživio da je ostao živjeti u Prvomajskoj ulici !!! – (Zlatko, srdačno te pozdarvljam! op.a.)
Iliševićeva, (danas „Vinkovačka) je prvotno šezdesetih bila rijetko naseljena, tek obitelji Đido, Rasulović, Dabić, Klarić, Skeledžoć i još neki. Bila je to zapravo sama njiva, blato, polja kukuruzišta i – rekoh – gdjekoja kuća, a onda su počeli doseljavati ljudi i obitelji – znate li od kuda? – pa, iz Kolonije! – Prave šećeranske obitelji kupovali su „numere“ i počeli tu graditi svoje obiteljske kuće. Starosjedilac Pava Rasulović dobio je nove komšije i … malo po malo namnožilo se pustih kuća, obitelji – kažem najviše – iz Kolonije ali i iz prekosavskih sela: Donje Male (Mahale), Tramošnice, Oštre Luke i ostalih sela oko Orašja u BiH. – Iz Iliševićeve je tada bio također moj „školski“ Klarić, nadimkom „Štuco“, a poslije ili već tada u Iliševićevoj je živio – usudim se kazati – „veliki“ Mato, Mata KOPIĆ koji je cijelu Županju, Cvelferiju, Šokadiju, sav ovaj dio Slavonije i zapadnog Srijema, – zadužio vrhunskim koreografskim oblicima i formama izražavanja izvornih baštinskih vrijednosti u pjesmi i plesu narodnog blaga, donesenih iz Zagreba s višegodišnjim iskustvom člana hrvatskog profesionalnog Ansambla „LADO“ u kojemu je Mata imao „status“ prvaka izvornog narodnog plesa i igara što ih je „LADO“ uspješno i svjetski prepoznato posijao po najvećim pozornicama cijeloga Svijeta. To znanje i umijeće, taj LADOV veličanstveni umjetnički koreografski „štih“ Mata je podario i prenio na bezbroj kulturno umjetničkih udruga i folkloraških društava i „Seljačkih slôga“ diljem Slavonije i pobosučja Šokadije i Srijema. – O Matinoj uspješnoj profesionalnoj karijeri vrsnoga člana LADA osobno su mi svjedočili Ivan Ivančan, mlađi, kao umjetnički ravnatelj LADA i ugledni koreograf Dinko Bogdanić koji mi je ispričao kako je – tada sedamdesetih godina – u LADU zavidio(!) Mati na izvanrednom igranju – recimo, “Bunjevačkog momačkog nadigravanja“ što on _- Bogdanić – nije mogao plesati – zbog niskoga rasta, a Mata je upravo u tom plesu briljirao !!! – Mata je vrlo mlad umro a zadužio je Županju i zaslužio makar i posmrtno sva gradska odličja, ako ih već nije dobio a da ja to ne znam.
– Inače, kako saznadoh ovu ulicu će se vrlo skoro temeljito rekonstruirati i suvremeno uobličiti jer je postala glavni ulaz u grad iz pravca sjevera, auto-ceste i buduće suvremene četverotračne ceste od Vinkovaca do Županje odnosno do mosta na Savi za BiH kod Orašja!!!
Kolodvorska ulica, danas Strossmayerova stvarno, topografski i anagrafski, – toponimski presječena je naseljem Kolonije, Šećerane na dva dijela: sjeverni dio od (nespretnog i nesretnog !!!) križanja s cestovnim i željezničkim tračnicama „presiječenoga“ pristupa Prvomajskoj, i južni dio Kolodvorske: od južne pristupne, pješačke rampe i zapreke za kolni ulaz u naselje Kolonije prema jugu sve do željezničkog kolodvora postaje (stanice) Županje. – U onome sjevernom dijelu te Kolodvorske ulice „početna“ točka bila je velika trafo-stanica ključna za električno napajanje i naselja i tvornice. – U odnosu na okolne građevine, uglavnom obiteljske kuće, pozamašna zgrada s onim pripadajućim nosačima električnih vodova (žica) opasana sigurnosnom visokom žičanom ogradom s betonskim stupovima kao nosačima i uporištima te ograde. Nalazila se (i danas se tamo nalazi) na samom „ćošku“ Kolodvorske i odvojne ceste za sjeverni ulaz u tvornicu koja je bila tek obična kaldrma koja će kasnije biti sređena i asfaltirana kao vrlo prometna cesta. Bili su tu neki pomalo čudni – njih pet-šest – zemljanih nevelikih brežuljaka i pozamašna bara vode pogotovo za jesenjih i zimskih dana tada, zimi, zaleđene ne-duboke vode na kojoj su se osnovci iz O.Š. „Borisa Kidriča“ pod velikim odmorom klizali i znali se „ubucati“ pa se mokri vraćali na nastavak školskih sati. Jedan od redovitih učenika „klizača“ bio je i moj dragi prijatelj, danas umirovljeni prof.dr.sc. Tomislav Talanga s ostalim nestašnim đacima uglavnom sa Šlajsa koji su također pohađali tu osnovnu školu (sjećam se od njih pop prezimenima, Mutabčića, Ćatića i Arlovića). – Tada, ranih šezdesetih Kolodvorska ulica je u ovome dijelu bila ona „bijela cesta“, drum koji je ljeti „proizvodio“ bijele oblake prašine kada bi njome prolazili rijetki kamioni a uglavnom, obična seljačka kola s konjskim zapregama. Bilo je posebno ugodno biciklom se voziti po rubmnim dijelovima toga prašnjavog kolnika po onom usitnjenom šljunku lijeve i desne kolovozne strane. – Između trafo-stanice i Remonta tu su – među ostalima – živjele obitelji Ešegović (moj „školski“ Josip, Jozo Ešegović, tada nadimkom „“Šaraf“ a kasnije jedan od osnivača VIS-a „Crveni makovi“ na čelu sa Šimom Jovanovcem); pa obitelj Plesivčak, pa obitelj Spehnjak iz koje je tu u osnovnu školu i Gimnaziju išla Katarina Spehnjak, kasnije doktorica povijesnih znanosti u Institutu za povijest koja je intenzivno i plodonosno proučavala i bavila se prošlošću Županje, napose nekadašnje tvornice tanina u vlasništvu i naše Županjke „Šokačke Lady“. Zbog bavljenja tematikom tvornice tanina gospođa Spehnjak višekratno je boravila u Londonu gdje i danas ima obiteljski život. – Kasnije, sedamdesetih godina tu u taj dio Kolodvorske preselile su i prave šećeranske obitelji Dedić i Krpan.
Južni dio Kolodvorske ulice od ulazne “rampe“ u Koloniju do željezničke stanice i gostionice koju je godinama sâm vodio „Jelenov“ gostioničar Jozo Prkić, – bila je popođena kamenim, crnim granitnim kockama pa je bilo „interesantno“ promatrati (i slušati) kada bi njome malo brže konjiskim topotom prolazila i poskakivala seljačka zaprežna kola. U tome dijelu Kolodvorske uvijek je bio uredan betonski nogostup, a tu su bile obiteljske kuće stanovnika Štedula, Dadića, automehaničara Pihira, vozača u tvornici Steve Mireckoga, obitelji Pejkovića i Markovića, a „od nogostupa „uvučena“ bila je izgledom malo neobična kuća gospodina Šlata šefa automehaničarske radionice u tvornici. Kažem „gospodina“ jer se gospon-Šlat tako nekako gospodski a ne „drugarski“ poimao.
I, tako, eto, prošetali smo ovim ulicama koje danas niti blizu ne izgledaju kao nekada.
Pisati dalje o naslovljenoj temi bilo bi izlišno (kao što je i ovoliko koliko je napisano) pa ću ovdje stati.
Zdravi i veseli mi bili.
Borislav Maričić
