Propast županjske industrije

KREŠIMIR ZOVAK je 2014. Godine za bilten. org napisao vrlo zanimljiv članak o propasti županjske industrije. Od tada situacija se nije promijenila na bolje čak naprotiv postalo je još lošije.

Broj nezaposlenih u najistočnijoj hrvatskoj županiji danas je veći nego što je bio 1992. godine. Županja, treći po veličini grad te županije, ne odskače prosjekom od ostatka županije. Većina firmi koje su u Županji postojale početkom devedesetih godina početak novog desetljeća dočekale su u stečaju, a tek su rijetke među njima nakon stečaja nastavile proizvodnju. Ogromna nezaposlenost, devastirana ekonomija i mit o privatnim investicijama koje će sve to riješiti klasična su priča hrvatske tranzicije i obrazac u kojeg se uklapa gotovo svaki grad u Hrvatskoj.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, stopa registrirane nezaposlenosti za veljaču 2014. godine u Hrvatskoj iznosi 22,7%. Ono što ta brojka ne otkriva jesu ogromne regionalne razlike. Primjerice, u Vukovarsko-srijemskoj županiji nezaposlenost je još davne 2009. premašila 30%. U ožujku ove godine, na zavodu za zapošljavanje prijavljeno je 23.282 stanovnika najistočnije hrvatske županije, a ta nam brojka govori o daljnjem nastavku negativnog trenda koji traje još od 2008. godine. O uspješnosti njezinog tranzicijskog puta najbolje svjedoči činjenica da je ratne 1992. godine taj broj iznosio nešto preko 9.000. S udjelom između 1 i 1,5% u BDP-u to je druga najsiromašnija županija u Hrvatskoj. Uz sve to, u razdoblju između dva posljednja popisa stanovništva, županija je izgubila čak 14 tisuća ljudi, što je nešto više od ukupnog broja stanovnika njezina trećeg najvećeg grada – Županje.

Županja se uglavnom uklapa u ovu otužnu sliku. Postratne županjske generacije vjerojatno ni ne znaju da se u Županji do prije dvadesetak godina proizvodilo još štošta osim šećera, brašna i kombajna koji su prepoznatljivi simboli ovoga kraja. Drvna i tekstilna industrija (gotovo) su potpuno nestale, dok su se u preživjelim firmama, koje mahom pripadaju sektoru prehrambene industrije, dogodile značajne redukcije radne snage. Većina firmi koje su postojale početkom devedesetih godina početak novog desetljeća dočekale su u stečaju, a tek su rijetke među njima nakon stečaja nastavile proizvodnju. Stoga ne iznenađuje da se stalno rastuća nezaposlenost u siječnju ove godine privremeno zaustavila na brojci od 1.765 ljudi, što je zastrašujuće veliki broj za gradić s manje od 13 tisuća stanovnika. Da ni sretnicima koji su uspjeli pronaći posao u Županji ne cvatu ruže, najbolje govori podatak da se prosječna plaća u gradu kreće između 3 i 3 i pol tisuće kuna, odnosno ona je 2 tisuće kuna niža od državnog prosjeka. Sve to ostavilo je traga na prihodima gradskog proračuna koji bilježi gotovo nevjerojatan pad s 50 milijuna kuna koliko je iznosio 2008. na 25 milijuna 2013. godine.

Jedina metoda kojom su gradske vlasti proteklih godina nastojale kompenzirati dubioze u gradskom budžetu jest rasprodaja gradske imovine, često i za mizernu cijenu, a sve s ciljem privlačenja navodno spasonosnih investicija. Usprkos tome, u Županji posljednjih godina nije zabilježena nijedna značajnija privatna investicija. Presušivanje gradskog budžeta odrazilo se na kulturne i društvene aktivnosti u gradu, koje sve češće ovise o golom volonterizmu pojedinaca. Proračun za kulturu je drastično srezan, pa tako primjerice gradsko kino već godinama ne radi. Niska kupovna moć kompenzira se odlascima u šoping u obližnje Orašje (BiH), koje se nalazi na drugoj obali rijeke Save, pa se dogodi čak i zatvaranje pokojeg trgovačkog lanca poput Kauflanda.

No, vratimo li se na početak devedesetih, Županja će nam se učiniti kao prava mala industrijska metropola koja je imala svu infrastrukturu potrebnu za nesmetan razvoj grada u ekonomskom, kulturnom i društvenom smislu. U svega desetak godina, od raspada Jugoslavije i početka rata pa kroz privatizaciju, sve to gotovo je u potpunosti uništeno. Poduži popis nestalih županjskih firmi možemo početi sa “Zorom”, firmom koja se bavila proizvodnjom konfekcije, odjeće, rublja, posteljine itd. “Zora” je 1991. godine u dva pogona u Županji i obližnjem selu Drenovcima zapošljavala 260 radnika, uglavnom žena. Proces pretvorbe i privatizacije započet je 1993. godine, a samo dvije godine kasnije proizvodnja je potpuno ugašena. Jedna od najvećih katastrofa za županjsku privredu devedesetih godina bila je propast drvno industrijskog poduzeća “Lužnjak” koje se bavilo primarnom preradom drveta, proizvodnjom drvnih prerađevina, namještaja itd. Kako je županjski kraj izuzetno bogat kvalitetnom drvnom masom, razvoj drvne industrije započeo je još šezdesetih godina prošlog stoljeća. “Lužnjak” je 1991. godine zapošljavao gotovo 700 radnika i bio jedno od tri najveća županjska poduzeća. U idućih deset godina, proizvodnja je potpuno obustavljena. Dolaskom novoga vlasnika, virovitičkog TVIN-a 2002. godine, dolazi do ponovnog pokretanja proizvodnje, pri čemu se zapošljava tek pedesetak ljudi. Iako se često ističe kako je propast županjske industrije, pa tako i “Lužnjaka” uvjetovana pokretanjem stečajnog postupka nad Županjskom bankom (1999.) koja je bila glavni kreditor županjskih firmi (što nije netočno), bitno je istaknuti da su se drastična smanjenja broja zaposlenih i opsega proizvodnje počela događati s početkom procesa pretvorbe i privatizacije, a situacija je dodatno otežana ratnim stanjem. Mnoge tvrtke su kraj devedesetih dočekale u stečaju, a za većinu je stečaj značio konačnu likvidaciju. Građevinska firma “Jedinstvo” (nekadašnji “Radnik”), koja je zaslužna za izgradnju većine onoga što danas možete vidjeti u Županji, početkom devedesetih zapošljavala je 130 radnika, da bi idućih deset godina smanjivala broj zaposlenih dok napokon nije potpuno ugašena. Na mjestu nekadašnje tvornice građevinskog materijala “Ciglana”, danas je tek prodajno mjesto našičke Nexe grupe. Tu je još i čitav niz firmi koje su se ugasile početkom novog stoljeća kao što je poljoprivredno poduzeće “Mednik”, mesno prerađivačka industrija “Sava”, trgovački lanac “Posavina” itd. Razmjere županjske ekonomske katastrofe najbolje ilustrira činjenica da četiri najveće županjske firme danas zapošljavaju manje ljudi, nego što je samo jedna od njih (Sladorana) zapošljavala početkom devedesetih.

Popis firmi koje su preživjele do danas je znatno kraći. Iz “Slavonije nove” na police supermarketa i dalje pristiže županjsko brašno, ali današnjih 60 radnika predstavlja tek trećinu nekadašnjeg radnog kontingenta. Nakon stečaja, oporavak je doživjela i županjska mljekara. Nekadašnji “Domil” danas je u vlasništvu varaždinske Vindije i posluje pod imenom “Novi domil”. Sa svojih 130 radnika, to je treći najveći županjski poslodavac, s tim da je početkom devedesetih mljekara zapošljavala dvostruko veći broj radnika. “Same Deutz Fahr Žetelice”, nekadašnji “Đuro Đaković” danas zapošljava 176 radnika. Uz to, “Đuro” svake godine zapošljava značajan broj sezonskih radnika, pa je tako početkom ove godine primljeno njih stotinjak na rok od 6 mjeseci. Ipak, radi otkazivanja narudžbi nakon izbijanja krize u Ukrajini, već u ožujku ugovor o radu je otkazan većini sezonaca. Sezonski poslovi u “Đuri” ili u Sladorani za mnoge Županjce predstavljaju jedinu mogućnost zaposlenja, pa tako mnogi od njih rade od sezone do sezone bez nade za pronalaženjem stalnoga posla.

Županjska “Sladorana”, riječima jednog našeg sugovornika, dijete prve jugoslavenske petoljetke, desetljećima je najveća i najvažnija županjska firma i najpoznatiji izvozni brand. U okolici tvornice je od kraja četrdesetih godina izgrađeno čitavo naselje s novim vrtićem i osnovnom školom. Uz izravno zapošljavanje značajnog broja ljudi (1991. preko 700 zaposlenih), Sladorana je desetljećima pomagala razvoj gradske infrastrukture i bila glavni sponzor kulturnih i sportskih aktivnosti u gradu. Uz to, o Sladorani su ovisila i još uvijek ovise brojna seoska domaćinstva koja se bave proizvodnjom šećerne repe. Iako je i sama u proteklih dvadesetak godina prošla kroz različite turbulencije, u kontekstu sveopće privredne devastacije županjskog kraja ona predstavlja donekle pozitivnu iznimku. Ipak, potresi koje je sa sobom donijela privatizacija nisu zaobišli ni nju pa je broj stalno zaposlenih radnika u proteklih dvadesetak godina prepolovljen te trenutno broji nešto više od tristotinjak radnika.

Uzmemo li u obzir sve što smo dosada istaknuli, jasno nam je koliko je važno spriječiti daljnji nestanak radnih mjesta u Županji. Zbog toga su izuzetno zabrinjavajuće najave o rezovima koje dolaze od većinskog vlasnika Sladorane (kao i virovitičke šećerane) Željka Zadre. Zadro ističe kako je uslijed pada cijena šećera i konkurentskog pritiska velikih europskih proizvođača, restrukturiranje tvrtke i “rezanje troškova gdje god je to moguće” postalo nužno. Prema njegovim riječima, Sladorana je u potrazi za “strateškim partnerom” iz Europske unije, a uvjeti toga partnerstva još se dogovaraju. Škrtost na informacijama koje dolaze iz Sladorane postaje izvorom različitih špekulacija, između ostaloga i o mogućem seljenju proizvodnje na istok. Zadro kategorički odbacuje priče o mogućem gašenju proizvodnje, no budućnost radnika Sladorane je u najmanju ruku neizvjesna.

Iako bi se u mnogim privatizacijskim pričama iz Županje zasigurno moglo naći posla za pravne organe, a i državna revizija je u nekoliko nabrojanih firmi utvrdila različite nepravilnosti, bilo bi pogrešno uzroke problema tražiti u individualnom nepoštenju ovoga ili onoga lokalnog magnata koji je tijekom privatizacije županjske privrede omastio brk. Sličnosti s drugim mjestima u Hrvatskoj ukazuju na to da se radi o problemima koji nadilaze takav eksplanatorni okvir i da je cjelokupan proces privatizacije društvene imovine ono što treba dovesti u pitanje. Županja je samo jedno od mnogih hrvatskih mjesta koje je postalo žrtvom tranzicijskog puta koji očigledno ne vodi nikamo.

Budućnost grada može se razmatrati kroz dilemu mnogih (osobito mladih) Županjaca između emigriranja i daljnjeg iščekivanja spasonosnog privatnog kapitala koji bi, sukladno strategiji gradskih vlasti, konačno trebao stići i stati na kraj problemu kronične nezaposlenosti. Kako ta strategija zasad nije dala rezultate ljudi se sve češće odlučuju za sezonske ili trajne odlaske na rad na more ili u inozemstvo, pa se može očekivati daljnji nastavak trenda depopulacije grada.

I zanimljivost za kraj, jedina velika javna investicija u gradu posljednjih godina bila je uređenje šetnice uz rijeku Savu na koju je potrošeno oko četiri milijuna kuna, pri čemu je grad snosio (samo) 30% troškova. Iako gradonačelnik Miličević šetnicu predstavlja kao novi adut u županjskoj turističkoj ponudi, vjerojatnije je da će njome umjesto hordi turista šetati nezaposleni Županjci. Ako ništa drugo, županjski radnici će sa šetnice imati dobar pogled na devastirana industrijska postrojenja u kojima su nekada radili.

Krešimir Zovak

Bilten.org (2014.)