Promocija knjige „Šećeranski spomenar“ Mira Katarina Zorić, rođena Brčić

“Naše naselje, nazvano Šećerana po tvornici šećera koja se najprije zvala „Sladorana“, a poslije Tvornica šećera „Boris Kidrič“ (u daljem tekstu zvat ću je samo Tvornica), radi koje je i nastalo, na neki način i jeste i nije pripadalo Županji. Kao neki neželjeni privjesak nije se baš srodila s njom. Starosjedioci Županje, stari graničari i koljenovići bili su tu svoji na svome, ponositi i pomalo uznositi. Oni su tu imali svoje kuće i svoju zemlju, svoju crkvu i svoju povijest i gledali su na nas došljake, stanovnike Šećerane, pomalo s visoka. Možda to i nisu pokazivali otvoreno, ali osjećali smo mi to i uvijek smo se u samoj Županji osjećali pomalo kao stranci, kao na tuđem teritoriju. To je vjerojatno i bio razlog što je za stanovnike Šećerane Županja uvijek bila nešto drugo od same Šećerane. I zato, kada bi bilo tko sa Šećerane odlazio u grad, na pijacu, u apoteku ili nekim drugim poslom, uvijek bi govorio da ide u Županju, a kada bi se vratio kući rekao bi da je bio u Županji kao da i Šećerana nije u Županji! Mi smo između sebe za naše naselje upotrebljavali izraz „Kolonija“ i taj izraz je, možda i nehotice, od početka na pravi način izražavao bit našeg položaja ovdje u Županji. U skladu s tumačenjem te latinske riječi: bila je to naseobina došljaka na tuđoj zemlji i ostala je takva i decenijama poslije.“

U Županji postoji jedno, sasvim posebno naselje – Šećerana. Ime je dobilo po tvornici šećera, uz koju i radi koje je nastalo. Šećerana je imala atribute maloga grada, ali i atribute uređenog sela. Kako je i zašto nastao taj grad u gradu, kakvu je ulogu u njegovoj izgradnji i uređenju imao jedan donedavno prešućivani i zaboravljeni vukovarski arhitekt, tko su bili žitelji Šećerane i kako se na Šećerani živjelo nekada, kada je Šećerana bila mlada i lijepa i nova, o tome u knjizi „Šećeranski spomenar“ piše Mira Katarina Zorić, rođena Brčić.

Rođena i odrasla na Šećerani, otišla zauvijek iz nje 1967. da bi se stalno u nju navraćala, autorica je ovom knjigom zaustavila vrijeme i prebirući po svojim uspomenama vratila se na Šećeranu, u pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća. Kroz osobna sjećanja, kao ilustraciju toga vremena i toga života, ona je obuhvatila život na Šećerani i sa sociološkog, etnološkog i povijesnog, a ne samo autobiografskog aspekta. Istražila je i povijest nastanka i gradnje tvornice šećera i naselja, u malo povijesti našlo se zanimljivih činjenica, objavljene su u ovom spomenaru da se ne zaborave, jer i povijest Šećerane je dio povijesti Županje.