U to vrijeme, prije više od sto godina, život u županjskom kraju tekao je sporije, ali nekako sigurnije, čvrsto vezan uz zemlju, šumu i ritam godišnjih doba. Sela od Županje preko Štitara i Babine Grede pa sve do Bošnjaka, Drenovaca, Račinovaca, Vrbanje, imala su isti, gotovo zajednički duh — što bi rekli stari, „svi smo iz iste ravnice, svi dišemo isti šumski zrak, svi se klanjamo istom svetom Josipu zaštitniku“. Priprema ogrjeva nije bila samo posao, nego čitav životni ciklus, ispunjen običajima i vjerovanjima koja su se prenosila s koljena na koljeno, nešto što si radio s dubokim poštovanjem prema prirodi, precima i obitelji. Znalo se: „Ako si drvo na vrijeme spremio, zima te neće brinuti, a ni glad neće doći.“ A ako si sve napravio kako treba, po starom redu, onda će ti i blagoslov doći — to su govorile stare žene u Štitaru i Bošnjacima.
Šume između Županje i Bošnjaka, pa dublje prema Đurićima, Gunji i granici sa Srbijom, bile su guste, tamne i pune duhova. Prije nego što bi se ušlo u šumu, stariji bi uvijek ostavio na panju komadić kruha i soli, ili bi kapnuo malo rakije na zemlju — „za šumske ljude“, za vile, za šumskog djeda. „Ne smiješ uzet’ bez da daš“, govorili su. Ako bi netko zaboravio, vjerovalo se da će se drvo „osvetiti“ — ili će pasti na krivu stranu, ili će se konj uplašiti, ili će pila zapeti. U Drenovcima su pričali da se u šumi kod „Velikog hrasta“ još čuje plač žene koja je prije sto godina tu izgubila dijete, pa se zato nikad nije sjeklo na tom mjestu.
Nije se ulazilo u šumu ni na baš svaki dan: nedjeljom nikako, na Veliki petak nikako, na Sv. Luku (18. listopada) nikako — to je bio dan kad se šuma „odmara“. Najbolji dani bili su odmah poslije Sv. Mateja (21. rujna) pa do Sv. Martina (11. studenog), dok još nije bilo prehladno i dok je zemlja bila dovoljno čvrsta za konje. U Babinoj Gredi su govorili: „Od Mateja do Martina — to ti je šumska žetva.“
Prvi dan kad se ide u šumu zvao se „prvi ulazak“ ili „otvaranje šume“. Tada je najstariji u kući ili u četi nosio blagoslovljenu vodicu iz crkve, poškropio sjekiru i konje, a onda bi svi triput zapjevali „Pod Tvoj zaštitu utječemo se“ ili staru pučku „Sveti Josipe, radniče“. Tek onda bi se počelo raditi. U Vrbanji su imali običaj da se na prvi panj stavi križ od dvije grančice hrasta, povezane crvenim koncem — za sreću i da se drvo „ne buni“.
Kad se posječe prvo drvo u sezoni, komad kore ili panjić ostavljao se na mjestu pada — „da šuma vidi da nismo sve uzeli“. Taj panjić zvali su „žrtva“ ili „miraz šumi“. Djeca su kasnije trčala po njega i nosila ga kući, jer se vjerovalo da donosi sreću u kuću.
Konji su imali svoje običaje. Prije polaska, žene bi im stavile u jasle malo blagoslovljene soli i grančicu bazge — „od uroka“. Kad konj prvi put u sezoni uđe u šumu, gazda bi mu triput pljesnuo po sapima i rekao: „Idemo, brate, po naše i po tvoje.“ Konj je bio član obitelji, zvali su ga imenom, a kad bi uginuo, pokapali su ga na kraju njive, nikad nisu ostavljali na cesti.
Za vrijeme rada u šumi, pauza za jelo zvala se „marenda u šumi“. Sjelo bi se na oboreno deblo, rasprostro bijeli ručnik („stolnik“), izvadilo kukuruzni kruh, slaninu, luk, suhu kobasicu i bocu rakije. Prije jela, stariji bi uzeo nož, zareznuo kruh u križ, poljubio ga i rekao: „U ime Božje i svetog Josipa.“ Tek onda se jelo. Ako bi netko zaboravio blagoslov, drugi bi ga podsjetili: „Ne grizeš samo kruh, grizeš i dušu.“
Kad se drvo izvlačilo, nikad se nije vikalo „Hajde!“ ili „Vuči!“, nego „Polako, Bogu milo!“ ili „Sveti Josipe, pomozi!“ U Babinoj Gredi su imali posebnu pjesmu koju su pjevali dok je konj vukao trupac — neku staru, sporu, gotovo molitvu, da se ritam uskladi s korakom konja.
Povratak kući imao je svoje pravilo: prva kola koja uđu u selo morala su proći pored crkve i tamo ostaviti jedan cijepaničak ili panjić — „za crkvu“, da se grije zimi sirotinja i da se moli za one koji su u šumi. U Štitaru su to zvali „Božji panj“.
Cjepanje drva u dvorištu bilo je javni događaj. Susjedi su dolazili „u pomoć“, ali i u priču. Dok se cijepalo, pjevalo se — stare bećarce, „Oj, Sava, Savo, ti si voda ladna“ ili „Šumi, šumi, javore“. Žene su donosile kuhano vino s klinčićima i cimetom, djeca su skupljala iverje za potpalu. Kad bi se složila prva velika hrpa drva, domaćin je morao „častiti“ — rakijom i pečenicom. To se zvalo „blagoslov hrpe“ ili „krštenje drva“. U Bošnjacima su na vrh hrpe stavljali grančicu bazge i križić od šibe — da čuva od groma i od zlih očiju.
Kad se drvo složi pod strehu ili u „drvarnik“, starija žena u kući obilazila je hrpu s kadionicom i tamjanom — „da miriše na blagoslov, a ne na crva“. Zatim bi se na vrata drvarnika zakačila grančica blagoslovljena na Cvjetnicu.
Večeri uz vatru bile su sveto vrijeme. Prije nego što se loži šporet, domaćica je uvijek stavila u vatru tri zrna tamjana i grančicu blagoslovljene masline — „da kuća miriše na raj“. Djeca nisu smjela sjediti okrenuta leđima vatri — „da im sreća ne ode kroz dimnjak“. Kad bi plamen zapucketao, stari su govorili: „Čuj, to ti duše predaka pričaju, slušaj što ti govore.“
A kad bi zima došla i prvi snijeg pao na krovove od ćeremiđe i šindre, stari bi pogledali kroz prozor na uredno složenu hrpu drva i rekli: „Eto, sinko, to ti je naša crkva, naša banka, naša ljekarna i naša škola — sve u jednom. I sve smo to napravili rukama, molitvom i po starom redu.“
I tako je generacije održavao taj sveti red županjskog kraja — od prvog križa u šumi do posljednjeg plamička u fajerki.
Zoran Lucić
