Otkako je u Županji uređena šetnica na savskom nasipu, rijetko se nađe Županjac ili Županjka koji njome barem jednom nisu prošli. Hodajući tim putom prema kupalištu Poloji, oči ne ostaju uvijek uprte u mirnu površinu Save. Mnogi, gotovo nehotice, skreću pogled ulijevo – prema staroj, oronuloj građevini koja i danas izaziva i divljenje i nelagodu. To je Leina vila, kuća o kojoj se već desetljećima ispredaju tajnovite priče.

Sama pojava vile kao da prkosi vremenu. Iako se zidovi ljušte, a prozori zjape prazni, u njezinim linijama i nekadašnjim ukrasima i dalje se nazire ljepota. Djeluje poput starice koja je nekad bila velika dama – dostojanstvena, ali slomljena. Čovjeka obuzme čudan osjećaj, kao da vila ne gleda u njega izvana, već ga promatra iznutra.

Smještena gotovo na samom kraju Savske ulice, kuća svojom arhitekturom odudara od okolnih dvorišta i kućica. Jednako kao što odudara izgledom, odudara i pričama koje se za nju vežu. Jer Leina vila nikada nije bila tek obična kuća – ona je, za generacije Županjaca, postala simbol tajne, boli, bogatstva, propasti, pa čak i smrti.

Još kao dječak slušao sam legende o toj kući. Stariji su ih pričali tihim glasom, kao da se boje da ih zidovi vile mogu čuti. Govorilo se o raskošnim zabavama, o ljubavnim skandalima, o tragičnim životnim sudbinama. Govorilo se i o nečem drugom – o sjenama koje ujesen znaju lutati nasipom, o liku žene u bijelom koji u magli prolazi uz ribnjak, a potom nestaje.

Tajanstvena “Leina vila”

Ta dječačka znatiželja, uzbuđena šapatima i poluistinama, kasnije me potaknula da krenem u istraživanje. Uz pomoć profesorice povijesti, gospođe Danijele Kegalj, započeo sam potragu za stvarnim događajima. Ispitujući mještane i svjedoke starijih generacija, otkrio sam da postoji više verzija priče o Leinoj vili – i da se svaka prenosi s jednakim uvjerenjem da je baš ona prava. A kako to već biva s legendama, ono što se ne zna izmislilo se, ono što se znalo – nadodalo se i iskrivilo.

Prava istina tek će se otkriti na kraju, a do tada – poslušajmo priče koje su oblikovale ovu zagonetnu vilu.

Planove je napravio vlasnik Rudolf Mucha

Priče i legende

Cijela radnja ovih nesvakidašnjih zbivanja smješta se između dva svjetska rata – od ranih dvadesetih pa sve do tragične smrti Lee Muche 1963. godine. Od tada pa sve do danas, oko vile se pletu priče koje djeluju poput magle – svaka u sebi nosi zrnce istine, ali i debele slojeve izmišljotina.

Prva verzija – inženjer zavodnik i djevojka iz tuđine

Prema prvoj i najraširenijoj priči, Rudolf Mucha (Muha) bio je imućan poslovni čovjek, suvlasnik u Parobrodarskom društvu i vlasnik Krečane. U velikim jamama tik uz Savu gasio je vapno koje je brodovima dopremao, a zatim ga prodavao širom Slavonije.

No, poslovni uspjeh nije bio jedino po čemu je bio poznat. Govorilo se da je bio nezasitan ženskaroš, čovjek koji je za noćne provode i društvo „lakih žena“ trošio jednako lako kao što je i zarađivao. Njegovi tulumi u Županji i šire bili su na glasu – miješali su se u njima bogatstvo, vino i raskalašenost.

Priča kaže da se s jednog od brojnih putovanja vratio s djevojkom koja je imala tek petnaest godina. Zvala se Lea, bila je krhka i izuzetno lijepa. Kažu da ju je doveo gotovo poput trofeja, ne sluteći da će ona obilježiti njegov život i postati duh koji i danas živi uz njegovu vilu.

Druga verzija – bogati trgovac i domaća djevojka

Druga verzija opisuje Rudolfa u posve drugačijem svjetlu. On nije razvratnik, nego ozbiljan židovski trgovac, a Lea nije došljakinja, nego domaća djevojka – Lea Babić, kći imućne županjsko-bošnjačke obitelji. Upoznali su se, zaljubili i vjenčali. Nema raskalašenih priča, nema blata po imenu obitelji – ali ostaje ista jezgra: vila podignuta iz ljubavi i bogatstva, a kasnije obavijena tragedijom.

Ulaz u vilu

Treća verzija – grof iz Češke

Treća predaja kaže da je Mucha zapravo bio grof češkog podrijetla. Njegova obitelj uživala je veliki ugled, a imetak je bio nemjerljiv. Priče govore da je cijela Savska ulica jednom pripadala upravo njemu – da su kuće, vrtovi i oranice bili njegov posjed.

Bez obzira na razlike, sve priče u jednom se slažu: Mucha i Lea su se vjenčali, a 1925. godine, po njegovim planovima i nacrtima, nikla je veličanstvena vila – simbol ugleda i snage. Te godine rodio im se sin Stanislav. Vila je, kažu, imala vrtove poput parka, ribnjak u kojem se nekad gasilo vapno, a sada služio za razonodu i kupanje. Bila je to kuća koja je prkosila vremenu i okolini, a ubrzo i postala predmet zavisti i šaputanja.

Tu se legende opet granaju. Jedna priča govori da se Rudolf vrlo brzo zasitio obitelji. Vratio se porocima i društvu razvrata, a polako je rasprodavao zemljišta – dio po dio, kao da je bogatstvo nestajalo kroz njegove prste.

Ulazni trijem Leine vile

Lea je tada, pričaju, sve češće nestajala iz Županje. Govorilo se da boravi kod sestre u Zemunu, gdje se, izmučena i povrijeđena, odala razuzdanom životu. Najjeziviji šapat tvrdi da ju je Mucha sam jednom ondje sreo – naručio je „društvo“ u hotelu, a na vratima se pojavila upravo ona, Lea, zajedno s prijateljicom. Bila je to scena poput zle sudbine koja progoni vlastitu kuću.

Druga predaja potpuno negira ovakve optužbe. U toj verziji Lea nikada nije bila razvratnica. Ona je bila tiha, povučena žena, koja je u samoći patila, uz sina strpljivo čekala muža, ali od svojih i njegovih nije imala nikakve potpore.

Nekada najljepša vila u okolici

Kako su godine odmicale, Rudolf je osiromašio, ali je 1940. u vilu ipak doveo drugu ženu. Leu je ostavio u jednom dijelu kuće, gotovo poput sjene prošlog života.

U vrijeme rata, kažu stari, često se viđalo kako u vili priređuje zabave za Nijemce i ustaše, koristeći ih za svoje poslove. Neki su šaptali da je istovremeno surađivao i s partizanima, ali nitko to nikada nije mogao potvrditi. Nakon rata, komunistička vlast oduzela mu je imanje, ostavljajući samo vilu, a on se preselio u Zagreb gdje je i umro, gotovo u tišini.

A Lea? Lea je ostala u vili. Živjela je skromno, dostojanstveno i povučeno. Uvijek uredna, u staroj ali čistoj odjeći, ljubazna, ali bez osmijeha. Svako jutro odlazila bi plivati u ribnjak u vrtu. Tamo je i pronašla svoju smrt 1963. godine. Djeca iz susjedstva našla su je kako beživotno pluta u tirkiznom jednodijelnom kupaćem kostimu i kapici.

Obiteljska grobnica na županjskom groblju

Jedna susjeda koja je tada imala 15 godina se prisjeća da je noć prije kiša ljevala kao iz kabla, ulica je bila raskvašena i puna blata, a ona je zajedno sa kolegicom, kada se pročula loša vijest, dotrčala na ribnjak. Tamo su ugledali mnoštvo ljudi, milicije i Leu u tirkizno plavom jednodjelnom kupaćem kostimu i istotakvom kapicom na glavi. Milicajci su naložili dvojici lokalnih mladića da se svuku i izvuku nesretnicu iz vode.

Od tog dana, priče su postale još mračnije. Neki su tvrdili da je ubijena zbog skrivenih dukata. Drugi su sumnjali na ljubomoru žene koja je s njom dijelila kuću. Treći su vjerovali da je riječ o nesretnom slučaju ili slabašnom srcu. No, najtiša, a ujedno i najjezivija priča šaptala se po mračnim kutovima Županje – da je Lea bila likvidirana od strane UDBE zbog svojih prohrvatskih stavova i navodnih veza s emigracijom.

Pitali smo u Policijskoj Postaji Županja šta nam oni mogu reći. Ništa, navodno više nepostoji arhiva iz tog doba. Šteta. Možda ipak netko nešta zna.

Kažu da Leina duša često prošeta Savskim nasipom

Duh na nasipu

Od tada, Leina vila nije bila samo kuća. Postala je mjesto ukletih priča. Susjedi su se zaklinjali da njezin duh i dalje luta nasipom. Kažu da se svake godine, početkom listopada, kad se guste magle spuste s Save, iz dvorišta vile izroni lik žene u bijeloj, magličastoj haljini. Lebdi uz ribnjak, prolazi vrtom, a zatim nestaje na nasipu. Tko ne vjeruje, dovoljno je da ranim jutrom, na prijelazu ljeta u jesen, prođe tim putem – i možda će ugledati Leu kako šeta, tiha i blijeda, kroz sumaglicu.

Zadnjih godina u toj kući je živio čika Nikola Matijević, ali ni on nam nije mogao ništa konkretnije reći.

Zadnji stanovnik “Leine vile” čika nikola Matijević (desno)

Cijela priča je vrlo zamršena i tajanstvena i kroz nju se isprepliću mnogi događaji, ljubav i mržnja, pohlepa i čast. Priče i iskazi čak i onih koji su poznavali obitelj se razilaze i gotovo je nemoguće razmrsiti klupko i izgleda da pravu istinu, koja se vjerovatno vijuga između ovih redaka, nikada nećemo doznati.

Ali ipak, nakon dužeg njuškanja, saznao sam vjerodostojne i istinite podatke… Naime u toku istraživanja uspio sam uspostavili kontakt sa nekim od direktnih Leinih potomaka i saznao slijedeće:

Stvarni povijesni podaci

Koliko god legende bile uzbudljive i mistične, prava istina o Leinoj vili nipošto nije manje zanimljiva. Nakon dugotrajnog istraživanja i razgovora s ljudima koji su bili u rodu s obitelji Mucha–Babić, razotkrila se jasnija slika – isprepletena stvarnim događajima, povijesnim okolnostima i obiteljskim sudbinama.

Lea Mucha, rođena Babić, po kojoj su vila i bare dobile ime, rođena je u Županji 11. travnja 1895. godine.
Njezin otac, Vatroslav Babić, također iz Županje, bio je čovjek osebujnog karaktera – pomalo bekrija, dvaput oženjen, sklon veselju i darivanju. O njemu se govorilo da je znao ženama iz sela poklanjati svilene marame, „iz čisto plemenitih razloga“. Upravo zbog tog duha raspuštenosti, kasnije „rekla-kazala“ predaja možda je osobine oca pripisala Leinome mužu Rudolfu.

Majka Ana Sachs potjecala je iz obitelji austrijskih doseljenika, rođena u Sunji (neki izvori navode Novu Gradišku). Oboje roditelja bili su rimokatoličke vjeroispovijesti.

S drugom ženom, otac Vatroslav je imao također kćerku – majku poznatog pedijatra i dječjeg kirurga, Branka Poljugana, koji je bio ravnatelj dječje bolnice u Klaićevoj u Zagrebu prije dr. Fatorinija.

Lea je djetinjstvo provela u Županji, ali je često putovala rodbini u Sunju i Austriju. Bila je inteligentna, obrazovana i moderna djevojka. Pohađala je škole, govorila više jezika i kretala se u krugovima daleko širim od tada uobičajenih za žene u slavonskoj provinciji.

Prilikom jednog boravka u Sunji, upoznala je građevinskog inžinjera i udovca, Rudolfa Muchu, porijeklom Čeha, za kojeg se udala u svojoj 26. godini.

Njezin suprug, Rudolf Mucha, rođen je 1878. godine u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Po zanimanju građevinski inženjer, bio je staložen, pedantan i poznat po izreci: „U svemu je važan fundament.“

U rodnom listu naveden mu je rimokatolički vjerozakon, što nepobitno osporava legende da je bio Židov. Radio je za parobrodarsku agenciju, uživao ugled, a nakon smrti prve supruge Božene, u Sunji je upoznao Leu. Vjenčali su se 4. prosinca 1922. godine, kada je Lea imala 26 godina – a ne 15, kako su tvrdile legende.

Iz prvog braka Rudolf je imao sina Ladislava, koji je živio i umro u češkom gradu Taboru. S Leom je dobio dvoje djece: sina Stanislava (rođen 1925.) i kćer Vjeru (rođena 1926.).

Nakon vjenčanja, obitelj se doselila u Županju, gdje je Rudolf, osim građevinskih poslova, vodio i proizvodnju vapna, sušionicu voća i destilaciju voćne rakije. Poslovi su im išli odlično i obitelj je ubrzo ušla u red županjske elite.

Želja za vlastitim domom dovela je do gradnje vile. Po Rudolfovu nacrtu, početkom tridesetih godina 20. stoljeća, na Leinoj djedovini niknula je prelijepa građevina u secesijskom stilu. Vila je imala park, stilizirani namještaj, unutarnje uređenje u duhu Beča, a ribnjak u vrtu nastao je od stare jame za gašenje vapna.

Kažu da je to tada bila jedna od najljepših kuća u cijeloj okolici Županje. Odudarala je od jednostavnih slavonskih kuća s dvorištima i šupama. Imala je visoke stropove, prozore s ukrasnim staklom, balkone s kovanim ogradama i stubište od hrastovine. U unutrašnjosti su se nalazile prostorije uređene u duhu bečke građanske otmjenosti – saloni s teškim zavjesama, ogledala u pozlaćenim okvirima, peći obložene keramičkim pločicama, namještaj od oraha i bukve.

U prednjem salonu, gdje su se primali gosti, visjela je kristalna lampa koja je večerima rasipala svjetlost po zidovima oslikanim dekorativnim motivima. Kažu da se u tim sobama sviralo klavir i pjevale češke i austrijske pjesme, jer je Lea voljela glazbu i okupljala prijatelje sličnog duha.

U vrtu je posađeno ukrasno drveće, a u ribnjaku – staroj jami za vapno – plivale su zlatne ribice i lopoči. Ljeti se tu kupalo, a zimi klizalo po ledu. Taj ribnjak, kasnije mjesto tragedije, u tim je godinama bio izvor smijeha i radosti.

Lea je bila žena modernog duha. Nosila je elegantne haljine po posljednjoj bečkoj modi, govorila njemački i francuski, čitala knjige i časopise koji su stizali iz Zagreba i Beča. Voljela je društvo, razgovore o umjetnosti i politici. Bila je sušta suprotnost slici povučene slavonske domaćice – i možda baš zbog toga postala predmetom ogovaranja. Lea je bila prva Županjka koja je po selu, na zgražanje župnika i župljana, hodala u hlačama, a bila je i prva žena koja je Županjom vozila bicikl.

Rudolf, staložen i metodičan, bio je posvećen poslu. Vodio je svoje tvornice i obrte s pedantnošću inženjera. Pričalo se da je na svaku gradnju i svaki posao izlazio osobno, noseći nacrte pod rukom. Nije bio od bučnih veselja, ali volio je pokazati ono što je stvorio – i vila je u tom smislu bila njegov najljepši projekt.

Rudolf je bliski rođak slavnog pariškog slikara Alfonsa Muche koji je uz Tuluza Lotreca bio jedan od najistaknutijih predstavnika secesije u slikarstvu.

Njihova djeca, Stanislav i Vjera, odrastala su u obilju. Stanislav je bio sklon tehničkim znanostima poput oca, dok je Vjera naslijedila majčinu ljubav prema umjetnosti i društvenim običajima.

No, u maloj sredini poput Županje, luksuz i različitost uvijek su izazivali zavist i šapat. Ljudi su gledali vilu kao nešto nestvarno, nešto „preveliko“ za njihov kraj. Gledali su Leu u elegantnim šeširima i govorili da se „pravi gospođa“. Kada bi Rudolfa vidjeli kako se vraća s puta, nagađali su da je tamo „tko zna što radio“.

Tako su se rađale priče – jer vila nije bila samo kuća, nego i ogledalo ljudskih maštarija.

Neposredno pred II svjetski rat, a i tijekom rata Leina vila bila je okupljalište županjske intelektualne elite, a sve do pred Leinu smrt njena austrijska rodbina ju je redovito posjećivala. Iako je Rudolf Mucha zbog prirode posla dosta putovao, kasnije nastale priče o njegovim ljubavnim avanturama su također izmišljotina, kao i izmišljene priče o Leinim provodima po Beogradu.

Dolaskom Drugog svjetskog rata, sve se promijenilo. Obitelj Mucha-Babić izgubila je dio imovine, a vila je počela propadati. Ipak, i tada je služila kao mjesto okupljanja, ali više ne u znaku umjetnosti i ljepote – nego kao kuća u kojoj su vlasti i vojske tražile svoje mjesto.

Rudolf je u tim godinama pokušavao balansirati između različitih strana. To mu nije donijelo ni ugled ni sigurnost, već sumnju sa svih strana.

Nakon rata, oduzimanjem imovine od strane nove vlasti, obitelj Mucha ostaje bez svojih glavnih izvora prihoda. Vila je jedino što im je preostalo. Krečana, voćnjaci i destilerija prelaze u ruke države, a ljudi kojima su ti voćnjaci dati već su ih prve godine sasjekli i iskoristili kao ogrjevno drvo.

Vila, iako raskošna, sve se teže održava. Namještaj polako zastarijeva, vrt gubi sjaj, a ribnjak zarasta u trsku.

Objekt Krečana, koji je izgrađen znatno prije vile, i desetak hektara zemlje, danas dijela urbanizirane Županje, pripadao je Ignaciju Babiću i to je bila Leina djedovina. Uz vilu, na tih desetak hektara bili su voćnjaci, a u Krečani se je to voće sušilo i izvozilo u Austriju. Tu je bilo i desetak velikih drvenih kaca u kojima su fermentirale šljive, a svake godine se peklo na tisuće litara rakije.

Krečanu je od obitelji Mucha kupio Hinko Montel krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća i preuredio ju u stambeni objekt.

Rudolf, naviknut na red i rad, teško je podnosio gubitak kontrole nad vlastitim životom. Zdravlje mu je počelo slabiti, a u obitelji su se pojavile prve ozbiljne pukotine. Njegova odluka da u vilu dovede drugu ženu – dok je Lea i dalje živjela pod istim krovom – unijela je u kuću napetost i tihu patnju.

Lea, koja je nekad bila žena puna života i duha, sve se više povlačila u sebe. Nije napuštala vilu, osim kada bi odlazila na kupanje u ribnjak ili na kraće posjete rodbini. Iako ju je okolina često ogovarala, nikad nije gubila dostojanstvo. Hodala je uspravno, govorila biranim riječima i nosila odjeću koja je podsjećala na neka sretnija vremena.

Godine su neumoljivo prolazile. Rudolf Mucha, nekad poznat i ugledan inženjer, završio je svoje dane daleko od Županje – u Zagrebu. Tamo je i preminuo 1954., ali među mještanima nikada nije ostala zapisana točna godina njegove smrti. To je otvorilo prostor za nagađanja i nove priče: neki su tvrdili da je umro napušten, drugi da ga je Lea još dugo oplakivala.

Njegova smrt nije donijela smiraj obitelji. Vila je ostala poluprazna, podijeljena između članova, ali bez one energije i veselja koja je nekad ispunjavala njezine salone.

Lea je nastavila živjeti u svome dijelu kuće, okružena uspomenama. Njezin život bio je tih i uhodan: svako jutro odlazila bi do ribnjaka, koji je u međuvremenu postao divlja i mutna voda, bez sjaja kakav je imao u mladosti. Kažu da je i u poznim godinama plivala graciozno, poput labuda.

Mještani su je viđali rijetko, i tada bi samo klimnula glavom u znak pozdrava. Nikada nije tražila pomoć, nikada se nije žalila. Vila je bila i njezin dom i njezin zatvor – zidovi su čuvali njezine tajne, ali i podsjećali na sve izgubljeno.

Točno je da je Rudolf Mucha bio u dobrim odnosima sa ustaškom vlasti za vrijeme drugog svjetskog rata, ali Lea je bila ta koja je želju za samostalnom Hrvatskom nosila u srcu. Zbog toga je 1960. godine .godine, sa 65 godina, odsjedila 11 mjeseci u zatvoru u Staroj Gradišci osuđena kao državni neprijatelj stoga što svoje hrvatstvo nije nikad skrivala. Neposredni povod sudskom procesu i potom zatvorskoj kazni bili su tiskani materijali hrvatske emigracije koje je Lea s jednog od svojih putovanja donijela u Županju.

U tom procesu znatnih problema imali su i Lein napoličar Karaman (Bušić), poznati županjski trgovac Cvjetko Ivakić i Ivo Balentović – Beli, poznati kulturni i sportski promotor (Građanski, Šokadija …), samo zato što se posumnjalo da su i oni čitali te tiskovine.

Tajanstvena smrt – 1963. godina

Godine 1963. dogodila se tragedija koja je Leino ime zauvijek povezala s mistikom. Jednog jutra, kao i mnogo puta prije, otišla je na kupanje u ribnjak. No, tog dana nije se vratila.

Pronašli su je mrtvu u vodi. Službeno, govorilo se da je riječ o nesretnom slučaju – srce koje je zakazalo u hladnoj vodi, možda iznenadni grč. Ali narod nikada nije prihvatio to jednostavno objašnjenje.

Šaputalo se da ju je proklela vila u kojoj je previše toga ostalo nerazjašnjeno. Drugi su vjerovali da ju je povukla sama voda ribnjaka – tamna i gusta, kao da je u njoj ostala zarobljena energija svih godina bola i samoće.

Nakon njezine smrti, vila je ostala bez duše. Prozori su počeli pucati, park je zarastao, a zidovi su se ljuštili. Umjesto simbola bogatstva i napretka, pretvorila se u simbol tuge, propadanja i legende koja se i danas prepričava.

Smrću Lee Babić-Mucha 1963. godine, vila je ostala nijema i napuštena. Prozori su se polako zatvarali prašinom, vrata su škripala pod naletima vjetra, a ribnjak – nekoć mjesto radosti i smijeha – pretvorio se u tamnu, muljevitu vodu u kojoj se zrcalila samoća.

Zavičajni muzej u Županji ima niz izložaka koje je Lea donirala muzeju, a koji su pripadali obiteljima Babić i Mucha. U Zagrebu danas živi troje Leinih unuka i troje praunučadi. Vlasnica vile i okolnog zemljišta, u 3/4 dijela, je Leina praunuka djevojačkog prezimena Mucha, a osoba koja u njoj danas živi nema nikakve veze s obitelji Mucha-Babić U Županji i Zagrebu ima još živih svjedoka koji imaju vlastitih spoznaja o obitelji Mucha-Babić koji bi ovaj kratki osvrt mogli još i nadopuniti.

Šapat mještana

No, iako bez svojih vlasnika, vila nikada nije bila posve prazna. Stanovnici Županje počeli su izbjegavati prolazak pored nje u sumrak. Govorili su da se s prozora vidi žena u bijeloj haljini kako stoji nepomično, ili da se iznutra, usred noći, čuju prigušeni tonovi klavira, iako nitko od tadašnjih stanara nije svirao.

Stariji ljudi tvrdili su da vila „ne pušta mir“. Kažu da je Lea, koja nikada nije napustila svoj dom dok je bila živa, ostala u njemu i nakon smrti.
Djeca bi se izazivala da priđu ogradi i zavire kroz pukotine. Neki bi se zakleli da su u ribnjaku vidjeli obris ruke kako nestaje pod površinom. Drugi su tvrdili da su noću čuli ženski smijeh, nježan i kratak, nalik na sjećanje.

S vremenom, kuća je dobila naziv “ukleta vila”. Neki su u njoj tražili skrivena blaga obitelji Mucha-Babić, jer se vjerovalo da je Lea za života sakrila dragocjenosti kako joj ih vlast ne bi oduzela. Drugi su u njoj tražili dokaz nadnaravnoga, jer su bili uvjereni da se upravo u tim zidovima spajaju svjetovi živih i mrtvih.

Priče su se množile:

• Jedna žena tvrdila je da je vidjela Leinu siluetu kako sjedi na klupi kraj ribnjaka, pogleda uprtog u vodu. Kada se približila, sjena je nestala.
• Mladići iz susjedstva, vraćajući se s veselja, zakleli su se da su čuli zvižduk iz praznog vrta – iako ondje nikoga nije bilo.
• Često se prepričavalo da psi i mačke izbjegavaju prolaziti pored ograde vile, režeći i mjaučući, kao da osjete nešto što ljudsko oko ne vidi.

Bez obzira vjerovali li ljudi u duhove ili ne, jedno je bilo sigurno – vila je postala mjesto na kojem se prošlost ne da zaboraviti. Svaki puknuti zid, svaka oguljena žbuka pričali su o nekadašnjoj raskoši, ali i o bolu koji je u njoj ostao.

Za neke, to je bila samo stara ruševina.
Za druge, sveto mjesto – kuća u kojoj je ostala sačuvana uspomena na ženu koja je prkosila vremenu i običajima.
A za treće, to je i danas kuća sjena, prostor između jave i sna, gdje se može osjetiti dah onih koji više nisu među nama.

Istina i legenda

Iako su priče o Leinoj vili širom Županje postale gotovo legendarne, istina je često mnogo jednostavnija. Povijesni zapisi govore da je Lea bila imućna, obrazovana i društveno aktivna žena koja je voljela kulturu i glazbu. Njeni privatni dnevnici, čuvani u lokalnom arhivu, otkrivaju svakodnevni život obitelji, radosti i tjeskobe, ali nikakav nadnaravni trag – barem ne onaj koji se može dokazati.

No, za mještane, legenda ima veći značaj od fakata. Šapat iz prazne vile, sjene u ribnjaku i neobični zvukovi postali su simboli prošlosti koja odbija nestati. Oni koji su odrastali uz priče o Leinoj prisutnosti tvrde da vila „diše“, čuva uspomene i podsjeća na vrijeme kada su ljudi vjerovali u duhove i znakove iz drugog svijeta.

Tako vila ostaje dvosmislena: s jedne strane je povijesni spomenik, sa zidovima koji svjedoče o životu i smrti, a s druge – živo mjesto mitova, priča i šapata koji nadilazi granice stvarnog svijeta.
U njoj, svaka sjenka može biti samo igra svjetla, ili pak prisutnost one koja je ostavila neizbrisiv trag u srcima i mašti ljudi.

Eto to je priča i legenda o tajanstvenoj Leinoj vili koja je golicala moju dječačku maštu i izazivala jezu kod slučajnih prolaznika.

Autor

Zoran Lucić 2017.g