Od kako Županja ima novu šetnicu na Savskom nasipu, gotovo da nema Županjca ili Županjke koji njom nisu prošetali. Krećući se nasipom u pravcu kupališta Poloji, mnogi pogledi skrenuše sa ljepotice Save na „Leinu Vilu“. Pri tome pogledu prođe kroz tijelo nekakav čudan osjećaj.
Naime, u Savskoj ulici, gotovo na samom kraju nalazi se stara oronula kuća, koja izgledom vrlo odudara od okoline i svojom upečatljivošu i stilom gradnje odaje da je nekada davno bila vrlo lijepa i imponzantna vila, svima u tom dijelu grada poznata kao Leina Vila.
O toj vili kruže mnoge priče, koje sam kao dječak širom otvorenih očiju slušao, i to me je ponukalo da više saznam o tome, pa sam se u suradnji sa profesoricom povijesti, gosp. Danijelom Kegalj bacio na istraživanje istine, i došao sam do vrlo zanimljivih rezultata.
Ispitujući susjede i mještane starije dobi koji su poznavali tu priču, shvatio sam da u stvari postoji nekoliko verzija i za svaku se narator kleo da je njegova jedina ispravna. Naravno u pričama, što se ne zna to se izmisli a i mnogo toga se izmjeni i nadoda. Šta je i koja verzija je točna saznati će te na kraju. A do tada priče idu ovako:
Tajanstvena “Leina vila”
Cijela radnja ove nesvakidašnje priče, odvija se između dva svjetska rata, od 1920.tih pa do Leine smrti 1963. godine.
Prva verzija je prilično kićasta i tipično za rekla – kazala priče. Naime, po njoj, Inžinjer Rudolf Mucha (Muha) navodno je bio vrlo uspješan poslovan čovjek, a u Županji je pored udjela u Parobrodarskom društvu, imao i Krečanu. Brodovima bi dobavljao „živo vapno“ te ga u bari tik do Save „gasio“ i zatim ga dalje prodavao. Priča se da je inžinjer bio ženskaroš i imao je glas velikog zavodnika i ljubavnika pa se u priču nadovezuju mnogi noćni tulumi i raskalašeni provodi sa cijelim grupama lakih djevojaka. Pošto je poslovno puno putovao, naravno da je svoje ljubavne vještine prakticirao i u drugim mjestima, a s jednog takvog putovanja doveo je i lijepu ali vrlo mladu, kažu da je imala 15 godina, djevojku po imenu Lea.
Na ovom mjestu druga verzija priče tvrdi da je ing. Mucha bio bogati židovski poslovni čovjek, nema spomena o lagodnom životu i provodima i da spomenuta Krečana nije bila njegova, a već kao sredovječan gospodin zagledao se u (opet) mladu i lijepu Leu Babić, koja potječe iz imućne županjsko-bošnjačke obitelji, te se ubrzo s njom i oženio.
Neki izvori opet kažu da je Rudolf Mucha ustvari grof i da je obitelj češkog porijekla, a u Županji su uživali veliki ugled i imali bogatstvo.
Bilo kako bilo gosp. Mucha ženi Leu i 1925. godine po vlastitim planovima i nacrtima daje da se izgradi prekrasna vila u tada elitnom dijelu Županje.
Treba reći da se sav poslovan život tog doba odvijao na potezu današnjeg centra – Sava, a ulica Veliki kraj je bila glavna. Iste godine rađa im se sin Stanislav.
Ulaz u vilu
I opet se priča razdvaja. Gotovo skurilni zapleti kao u holivudskim dramama. Po jednoj, Rudolf se brzo zasitio mlade Leje i sina, pa se vraća svom starom poroku, i sa prijateljima obilazi bordele u bližoj i daljnjoj okolici polako rasipajući svoje bogatstvo koje nije bilo malo. Pričaju “znalci” da je polako rasprodavao dio po dio velikog imanja i da je cijela Savska ulica u biti jednom pripadala njemu.
Ulazni trijem Leine vile
Nesretna Lea naslućujući kraj te veze povlači se sve više u sebe i tjednima ne izlazi iz kuće. Jedan od susjeda ispričao nam je da je Lea u stvari to vrijeme kada je nisu vidjeli u Županji, provodila kod sestre u Beogradu (Zemunu). Tamo je, nastavlja nevjerovatna priča, svoju bol i frustraciju topila u raspuštenom životu, pa čak se, želeći se osvetiti mužu upustila u prostituciju. Navodno je poznat događaj kada je ing. Mucha u lovu na ljubavne avanture završio u Zemunu i u nekom hotelu za sebe i svog prijatelja naručio slobodnije žensko društvo, a na vratima se pojavila – Lea sa prijateljicom. Koliko je ovoj verziji za vjerovati vrlo je upitno.
Pogled iz vile prema Savi
Ona druga vjerodostojnija verzija priče to negira i kaže pak da je Lea tiho patila i uz sina vjerno čekala da joj se muž vrati, navodno da podršku svoje, a ni njegove obitelji nije imala.
Detalj iz unutrašnjosti
Godine su prolazile, politička situacija se mijenjala, a ing. Mucha već uvelike osiromašen ali sa još uvijek velikim imanjem, 1940. godine dovodi sebi novu ženu. Leu potpuno zanemaruje ali joj ipak dozvoljava da sa sinom živi u jednom dijelu vile.
Ograda i vrt
Za vrijeme drugog rata Rudolf se dobro slagao sa ustaškom i njemačkom vlasti. Poznato je (kažu stari), da je često pravio veselice za nijemce i ustaše u svojoj kući, koristeći ih za svoje poslove. On sam sve rjeđe je viđan u Županji, jer zbog rata poslovi kojima se on bavio nisu išli. Većinu vremena provodio je u Zagrebu, gdje mu se i nalazila rodbina, pokušavajući uhvatiti ritam novog poretka i obnoviti tj. pokrenuti poslove. Oni koji su znali nešto više tvrde da je čak i sa partizanima surađivao što se naravno kao i gotovo ništa u ovoj priči ne može dokazati.
Nakon rata komunistička vlast oduzima mu svu imovinu, osim vile koju dijeli sa Leom. On, već starac svoje zadnje dane provodi u Zagrebu gdje i umire. Godinu smrti nitko mi od sugovornika tada nije znao reći, jedino da je sahranjen u Zagrebu po želji rodbine.
Planove je napravio vlasnik Rudolf Mucha
Lea je i dalje skromno živjela u svom dijelu kuće, među uspomenama i osobnim ritualima. Oni koji su je poznavali odreda je opisuju kao kulturnu gospođu u staroj ali besprijekorno čistoj i urednoj odjeći, ljubaznoj i dragoj ali bez osmjeha. Kažu da je svako jutro odlazila na plivanje u jednu od jama u sklopu vile, koje su nekada njenom mužu služile za gašenje kreča, a kasnije preuređene u ribnjak.
Tako je bilo i tog dana 1963. godine kada su je djeca iz susjedsva pronašla kako bespomično pluta s licem u vodi.
Jedna susjeda kojas je tada imala 15 godina se prisjeća da je noć prije kiša ljevala kao iz kabla, ulica je bila raskvašena i puna blata, a ona je zajedno sa kolegicom, kada se pročula loša vijest, dotrčala na ribnjak. Tamo su ugledali mnoštvo ljudi, milicije i Leu u tirkizno plavom jednodjelnom kupaćem kostimu i istotakvom kapicom na glavi. Milicajci su naložili dvojici lokalnih mladića da se svuku i izvuku nesretnicu iz vode.
Obiteljska grobnica na županjskom groblju
I opet su počele kružiti priče. Neki tvrde da je Lea ubijena iz koristoljublja, jer se nagađalo da ima negdje skrivenih dukata, ostalih od pokojnog muža. Neki su sumnjali da je umješana druga žena ing. Muche, s kojom je djelila kuću, a neki opet kažu da je nesretni slučaj ili već oslabljeno srce.
Kroz priču tiho se provlači i sumnja, koji su neki od sugovornika i glasno rekli kako se šaputalo da je Lea likvidirana od strane UDBE zbog njenog prohrvatskog nazora i navodnom vezom sa ustaškom emigracijom.
Nekada najljepša vila u okolici
Pitali smo u Policijskoj Postaji Županja šta nam oni mogu reći. Ništa, navodno više nepostoji arhiva iz tog doba. Šteta. Možda ipak netko nešta zna.
Kažu da Leina duša često prošeta Savskim nasipom
Jedna susjeda “preko bašće” koja je također poznavala Leu nam se zaklinje da svake godine početkom Listopada, kada krenu magle, Lein duh lebdi nad površinom vode, obilazi imanje, šeta vrtom i Savskim nasipom. Tko ne vjeruje neka se uputi ranim jutrom, početkom jeseni tamo, i sigurno će sresti Leu u bijeloj magličastoj haljini kako obilazi imanje.
Današnji stanovnik “Leine vile” čika nikola Matijević (desno)
Zadnjih godina u toj kući je živio čika Nikola Matijević, ali ni on nam nije mogao ništa konkretnije reći.
Cijela priča je vrlo zamršena i tajanstvena i kroz nju se isprepliću mnogi događaji, ljubav i mržnja, pohlepa i čast. Priče i iskazi čak i onih koji su poznavali obitelj se razilaze i gotovo je nemoguće razmrsiti klupko i izgleda da pravu istinu, koja se vjerovatno vijuga između ovih redaka, nikada nećemo doznati.
Ali ipak, nakon dužeg njuškanja, saznao sam vjerodostojne i istinite podatke… Naime u toku istraživanja uspio sam uspostavili kontakt sa nekim od direktnih Leinih potomaka i saznao slijedeće:
Lea Mucha, po kojoj su vila i bare u okolici dobile ime, rođena je u Županji 11.04.1895. Njen otac Vatroslav Babić rođen je u Županji, a majka Ana Sachs u Sunji (ili Novoj Gradišci) u doseljeničkoj obitelji iz Austrije.
Oboje su bili iz rimokatoličkih obitelji.
Vatroslav i Lea Babić
Njen otac Vatroslav Babić je bio pomalo lola i bekrija, dvaput se ženio, a i brojnim snašama je znao poklanjati najfinije marame iz čisto plemenitih namjera. To bi mogao biti razlog zašto se u prvobitnoj priči spominje ta osobina koja je očito rekla – kazala predajom propisana njenom mužu Rudolfu.
S drugom ženom, otac Vatroslav je imao također kćerku – majku poznatog pedijatra i dječjeg kirurga, Branka Poljugana, koji je bio ravnatelj dječje bolnice u Klaićevoj u Zagrebu prije dr. Fatorinija.
Ana Sachs
Lea Babić provela je djetinjstvo u Županji, ali često putujući u Sunju i Austriju u posjet rodbini sa majčine strane. Kao inteligentna i moderna djevojka, pohađala je škole i govorila nekoliko jezika. Prilikom jednog boravka u Sunji, upoznala je građevinskog inžinjera i udovca, Rudolfa Muchu, porijeklom Čeha, za kojeg se udala u svojoj 26. godini (4. prosinca 1922.),znači ne kao mlada petnaestogodišnjakinja kako se priča.
Vjera i Stanislav na gradilistu vile
Rudolf Mucha rođen 1878. godine u Čehoslovačkoj je bio izuzetno staložen i pedantan građevinski inženjer kojeg je cijelog života pratila izreka „u svemu je važan fundament“. Navodno je radio za parobrodarsku agenciju i uživao je veliki ugled.
U rodnom listu mu je navedena Rimokatolička vjeroispovijest što također pobija one tvrdnje iz rekla-kazala priče da je bio Židov, što se također ne bi slagalo sa činjenicom o vezi sa ustaškom vlasti.
Nakon smrti prve supruge Božene oženio se Leom koju je upoznao u Sunji gdje je u to vrijeme službovao. S Boženom je imao sina Ladislava, koji je živio i umro u češkom Taboru. Sa Leom je došao u Županju i vodio posao sa prodajom kreča, a kasnije i sušionicu voća i destilaciju voćne rakije u velikom stilu. Uz to bio je poznat i kao odličan građevinski inženjer. Posao je brzo i dobro napredovo, pa su vrlo brzo odskočili u županjsku elitu.
Sin Stanislav rodio se 1925 godine, a godinu dana kasnije i kćerka Vjera.
Kao i svaka obitelj i oni su željeli vlastiti dom, pa je Rudolf odlučio izgraditi kuću po vlastitom nacrtu. Tako je započela gradnja Leind Vile. Građena je početa početkom tridesetih godina prošlog stoljeća po vlastitom projektu Rudolfa Muche na Leinoj djedovini. Gradnja je brzo napredovala i ubrzo je to bila jedna od najljepših građevina u cijeloj okolici. Imala je prekrasan vrt a jedna bara u kojoj se gasio kreč preuređena je u bazen i ribnjak.
Lea
Lea je, za svoje vrijeme, bila vrlo obrazovana i izuzetno samosvojna. Govorila je više stranih jezika, a kako je imala rodbinu u Austriji često je putovala Europom.
Rudolf Mucha
Stanislav, Rudolf i Vjera
Stanislav, Rudolf i Vjera
Stanislav, Lea i Vjera
Lea i Rudolf su imali dvoje djece, sina Stanislava i kćerku Vjeru i svi su sahranjeni na županjskom groblju u obiteljskoj grobnici.
Lea je bila prva Županjka koja je po selu, na zgražanje župnika i župljana, hodala u hlačama, a bila je i prva žena koja je Županjom vozila bicikl.
Lea, Rudolf i Vjera
Točno je da je Rudolf Mucha bio u dobrim odnosima sa ustaškom vlasti za vrijeme drugog svjetskog rata, ali Lea je bila ta koja je želju za samostalnom Hrvatskom nosila u srcu. Zbog toga je 1960. godine .godine, sa 65 godina, odsjedila 11 mjeseci u zatvoru u Staroj Gradišci osuđena kao državni neprijatelj stoga što svoje hrvatstvo nije nikad skrivala.
Neposredni povod sudskom procesu i potom zatvorskoj kazni bili su tiskani materijali hrvatske emigracije koje je Lea s jednog od svojih putovanja donijela u Županju. U tom procesu znatnih problema imali su i Lein napoličar Karaman (Bušić), poznati županjski trgovac Cvjetko Ivakić i Ivo Balentović – Beli, poznati kulturni i sportski promotor (Građanski, Šokadija …), samo zato što se posumnjalo da su i oni čitali te tiskovine.
Rudolf je bliski rođak slavnog pariškog slikara Alfonsa Muche koji je uz Tuluza Lotreca bio jedan od najistaknutijih predstavnika secesije u slikarstvu.
Leinoj obitelji pripadale su veće zemljišne površine, a na jednoj koju je Lea naslijedila od djeda, onoj u Savskoj ulici, tik do Krečane, a pod utjecajem svog rođaka, Rudolf je svoju vilu izgradio u besprijekornom secesijskom stilu, s parkom uokolo kuće, stilskim namještajem i unutrašnjem uređenjem. Može se reći da je ta kuća tada bila jedna od najljepših u okolici Županje.
Krečana
Objekt Krečana, koji je izgrađen znatno prije vile, i desetak hektara zemlje, danas dijela urbanizirane Županje, pripadao je Ignaciju Babiću i to je bila Leina djedovina. Krečanu je od obitelji Mucha kupio Hinko Montel krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća i preuredio ju u stambeni objekt. Uz vilu, na tih desetak hektara bili su voćnjaci, a u Krečani se je to voće sušilo i izvozilo u Austriju. Tu je bilo i desetak velikih drvenih kaca u kojima su fermentirale šljive, a svake godine se peklo na tisuće litara rakije.
Neposredno pred II svjetski rat, a i tijekom rata Leina vila bila je okupljalište županjske intelektualne elite, a sve do pred Leinu smrt njena austrijska rodbina ju je redovito posjećivala. Iako je Rudolf Mucha zbog prirode posla dosta putovao, kasnije nastale priče o njegovim ljubavnim avanturama su također izmišljotina, kao i izmišljene priče o Leinim provodima po Beogradu.
Nakon Drugog svjetskog rata obitelji Mucha-Babić oduzete su brojne oranice i voćnjaci, a ljudi kojima su ti voćnjaci dati već su ih prve godine sasjekli i iskoristili kao ogrjevno drvo.
Oduzeta imanja, poodmakle godine i narušeno zdravlje uzrok su što se Rudolf sve manje zadržava u Županji, pa se nakon rata gotovo u potpunosti vraća u Zagreb gdje još ima rodbine, u čijem krugu i umire 1954. godine.
Sad dolazimo do kraja ove interesantne priče. Lea je umrla 15. lipnja 1963. godine prilikom kupanja u bari-ribnjaku unutar svog posjeda. Bilo je raznih špekulacija o razlozima smrti. Kako nije napravljena autopsija, obitelj je nekoliko godina nakon njezine smrti zatražila i ekshumaciju, no tadašnja vlast, vjerojatno radi Leine reputacije tadašnjeg državnog neprijatelja, to nije dozvolila.
No, ipak se najvjerojatnije radilo o moždanoj kapi koji ju je zadesio u vodi dok je plivala.
Ta nerazjašnjena smrt uzburkala je maštu lokalnog stanovništva i tako su nastale brojne priče koje su sa svakim novim prepričavanjem bujale i stvarale veo mističnosti oko Leine vile.
Nakon Leine smrti vila polagano propada, a danas je pred urušavanjem. Zavičajni muzej u Županji ima niz izložaka koje je Lea donirala muzeju, a koji su pripadali obiteljima Babić i Mucha.
U Zagrebu danas živi troje Leinih unuka i troje praunučadi. Vlasnica vile i okolnog zemljišta, u 3/4 dijela, je Leina praunuka djevojačkog prezimena Mucha, a osoba koja u njoj danas živi nema nikakve veze s obitelji Mucha-Babić U Županji i Zagrebu ima još živih svjedoka koji imaju vlastitih spoznaja o obitelji Mucha-Babić koji bi ovaj kratki osvrt mogli još i nadopuniti.
Eto to je priča i legenda o tajanstvenoj Leinoj vili koja je golicala moju dječačku maštu i izazivala jezu kod slučajnih prolaznika.
Autor
Zoran Lucić 2017.g
3 Comments
Jonathan
Ova reportaza je pokrenula visions and “Videos” u mojim sjecanjima od vremena kad sam bio Teenager. Leina vila i Leina bara, kupao sam se u Leinoy bari i cesto sam bio u plavoy sobi ili nekoj drugoj tada jos uvijek liepoj sobi. Nakon smrti gospdje Lea svi smo sumnjali na clanove familije jer vila je odjednom okupirana licima koye nismo vidjali prije. Ja sam se druzio sa sinom zene sto je stanovala u vili i sa nekin cika Stanjom koji je imao probleme sa ledjima, nikada nije hodao i stalno je pio rakiju kopju su oni sami pravili a mama mojeg prijatelja je cesto spominjala da je on obolio od previse trcanja za zenama. Nakon moga odlaska iz Zupanje bilo mi je receno da ja cika stanja pao u veliko bure u kojem si fermentirale sljive ali ja neznam dali je to istina. Ja sam gospdju Leu upoznao kad je dosla u skolu i pitala da prestanemo ici na staru krecanu i igrati se tamo posto je bilo moguce da se neko povrijedi, nakon objasnjavanja da ja i moje drustvo nismo cinili neke stete i nismo ostavili smece ona je bila vrlo ljubazna. Ja cu pokusati da nadjem slike od toga vremena a i da se potsjetim imena, nazalost imam problema sa imenima, ponekad i sa svojim.
Gordana Kaic Balic
Moji roditelji su se druzili s obitelji Much-a.
I meni su poznara dogadanja sa pocetku 60tih godina proslog stoljca. Moj otac je takoder dobio novine (hrvatske emigracije) od gda Lea i zavrsio u
zatvoru, doduse samo na tri dana. Nama, tada djeci se jako usjeklo u pamcenje ponasanje milicije.
Lein boravak u zatvora ju je jako promjenio. Postala je jako tajnovita i suzdrzana.Po mojim saznanjima ona je ubijena. Moja mama je Vjeri bila najbolja prihateljica. Hvala na clanku, evocira uspomene.
Ivan ŠARIĆ Baća
Ovo je prava investigitivnost! Svaka čast Zorane! Istinita je ona stara:”Tko traži – nalazi”. Eto to si i ti potvrdio.