Tako pomalo iz dosade čeprkajući po youtube-u naletih na staru sevdalinku, pjesmu Emina u izvedbi Himze Polovine. Odmah su me preplavila sjećanja i divne uspomene iz mladih dana. Tada u u tim ludim danima tu pjesmu sam čuo najmanje stotinu puta i dan danas pamtim svaku riječ. Malo ljudi zna da je pjesma po stvarnom događaju i kako je uopće nastala,, i da je to jedna od najljepših ljubavnih balada Balkana. Pa evo priče o Emini…
Mostar s kraja devetnaestoga stoljeća bio je grad koji se mijenjao, ali sporo — grad u kojemu su se osmanski minareti i austrougarske fasade gledali poput starih susjeda koji ne dijele isti jezik, ali dijele isti zrak. Kroz uske kaldrme, zvane sokaci, prolazili su mirisi jasmina i kahve, miješali se glasovi iz džamija i crkvenih zvona, a između svega toga živjeli su obični ljudi — svaki sa svojom pričom, svojom tugom i svojom čežnjom.
Upravo u takvom Mostaru živio je Aleksa Šantić, rođen 27. svibnja 1868. u srpskoj trgovačkoj obitelji, čovjek kojega su roditelji vidjeli kao nasljednika dućana, ali kojega je sudbina preobrazila u jednog od najvećih lirskih pjesnika svoga vremena. Nakon trgovačkih škola u Trstu i Ljubljani, gdje je usavršio talijanski i njemački, vratio se u Mostar — i više nikada nije otišao. Bio je predsjednik srpskog pjevačkog društva “Gusle”, urednik književnog časopisa Zora, sudionik kulturnih i nacionalnih gibanja svoga doba. A pisao je — strastveno, nježno, bolno — pod snažnim utjecajem bosanskih sevdalinki, onih starih pjesama u kojima ljubav uvijek kasni ili zaluta.
Šantićevo srce nikada nije mirovalo. Prvo ga je slomila Anka Tomlinović, kći siromašnog fotografa, od koje ga je odvojila stroga obitelj. Potom Zorka Šola, mlada i imućna Mostarka, koja je na nagovor pragmatičnih roditelja morala prekinuti vezu s pjesnikom i ostaviti ga s razbijenim srcem. Aleksa je navikao čeznuti. Navikao je ljubiti tiho, izdaleka, bez nade.
I tada — jednog kasnog poslijepodneva, nekako oko 1902. ili 1903. godine — dok je prolazio pored doma svoje sestre Radojke, koja je živjela u susjedstvu imama Saliha Sefića u starom dijelu Mostara, kraj samoga Starog mosta — ugledao je Eminu.
Emina Sefić bila je tada mlada curetak od petnaestak godina, kći cijenjenog mostarskog imama, i njezina ljepota bila je predmet razgovora u svim čaršijskim ćoškovima. Pričalo se da joj gusta kosa, spletena u teške zlatnosmeđe pletenice, igra po leđima; da su joj oči od žežene kadife, usne zrele trešnje, a dva reda zuba — dva niska bisera. Mladići su šaptali da Sefićeva kći “nije žensko, već dženetska hurija” — djevojka kao iz raja. Njen je otac, primjetivši sve veću pozornost koja se skuplja oko njegove kćeri, naredio da počne nositi feredžu svaki put kad izađe iz kuće i avlije.
Ali onoga dana — možda ju je sreća ili nesreća izvela u baštu — Aleksa ju je vidio. Stajala je u hladu jasmina, s ibrikom u ruci, i zalijevala cvijeće. Sunce je polako tonulo iza mostarskih brda, a miris jasmina bio je toliko gust da se mogao rezati. Prema svjedočanstvima koja su prenosili njegovi suvremenici i zapisao Mišo Marić u knjizi Mostarenje, Aleksa se zaustavio. Pozdravio je. Lijepa Emina nije mu ni odgovorila — zahvatila je vodu u srebrni ibrik i otišla zalivati ruže. Samo ga je jednom, usput, pogledala mrko.
Te iste noći rodila se pjesma.
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…
Pjesma je objavljena 1902. godine u beogradskom književnom časopisu Kolo, ali nije prošla bez posljedica. Šantićev brat Pero, glava obiteljske kuće, planuo je od bijesa: “Ti, brate, vazda istu pjesmu k’o Švabo traj-la-la. Nikad se dozvati pameti. Ovo sa Salihovom šćeri — prekardašio si debelo!” Bojao se da će skandal uništiti obiteljski dućan, da će imam Sefić i muslimanski Mostar okrenuti leđa Šantićima. No dogodilo se upravo suprotno. Imam Salih Sefić ostao je vjerni mušterija u Šantića magazi, a Mostar nije zamjerio — naprotiv, polako, sve glasnije, ulicama i sijelima stala je kolati ona melodija koja nikada neće zaboraviti ni Eminu ni njezin ibrik.
Emina Sefić udala se s petnaest-šesnaest godina za bogatog veletrgovca Avdagu Koludera — čovjeka kojeg, prema tadašnjem običaju, nije ni vidjela prije zaruka, niti su je roditelji pitali za pristanak. Napustila je Mostar, rodila četrnaestero djece i živjela tihi, dostojanstven život. A što je mislila o svemu tome? Svojoj djeci govorila je da s Aleksom Šantićem nikada nije razmijenila ni jednu jedinu riječ. Sjećala ga se isključivo izdaleka — uvijek dotjeran “kao da je sad iz Beča došao”, s cipelama koje su se sjajile, a pantalonama s takvom oštrim rubom “da bi se čovjek mogao na njih poseći.” Sjećala se i njegova žalovitog glasa kad bi pjevao u avliji. I nečeg što joj je, po svemu sudeći, uvijek ostalo u sjećanju: da je Aleksa, kad se uselio u novu kuću u blizini muslimanskog dijela grada, naredio da se prozori koji gledaju u susjednu avliju — u kojoj su bila ženska djeca — zazidaju. Iz poštovanja prema njihovoj vjeri. Iz poštovanja prema njima.
Mostarski muslimani to nikada nisu zaboravili.
Aleksa Šantić preminuo je 2. veljače 1924. u Mostaru, sam, bez obitelji, okružen prijateljima i pjesmama. Priča kaže da je na samrtnoj postelji, iscrpljen i slab, uspio dopuzati do prozora jer je iz vrta čuo glasove. Dolje, nad Neretvom, zborovi “Gusala”, “Hrvoja” i sarajevske “Sloge” pjevali su — Eminu. “Nisu me zaboravili, nisu me zaboravili” — jecao je kroz suze, sjećala se sestra Persa.
Emina Koluder, rođena Sefić, doživjela je duboku starost i preminula 1967. godine, u svojoj osamdeset i trećoj godini. Vijest o njezinoj smrti odjeknula je cijelom Jugoslavijom — kao da je nestalo nešto što je, nekako, svima pripadalo. Mostarski pjevač Himzo Polovina, čija interpretacija Emine ostaje do danas najslavnija, otišao je te iste noći u Donju Mahalu, kući Sevde Katice — žene poznate po usmenoj predaji narodnih pjesama. Izgovorio joj je vijest, a ona je, ganuta, progovorila stihove koji su zatim postali posljednja strofa sevdalinke:
Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašta od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće.
Dana 27. svibnja 2010., na Šantićev 142. rođendan, u Mostaru je otkrivena brončana statua Emine Sefić — djelo kipara Zlatka Dizdarevića, rađeno tri mjeseca, ne prema fotografijama (kojih je ostalo jedva i trag, a original je izgorio u Drugome svjetskom ratu), već prema umjetnikovoj viziji bosanske ljepote. Stoji pokraj Muzeja Hercegovine, u kamenu i bronci zauvijek mlada, s ibrikom u ruci, pod hladom zamišljenog jasmina.
Njezina praunuka, Alma Ferović, postala je sopranistica svjetskoga ugleda i nastupala uz Eltona Johna i A. R. Rahmana — kao da je nešto od one neuhvatljive, pjevne ljepote ipak pronašlo put da dopre do najšireg mogućeg svijeta.
A Aleksina pjesma? Živi dalje — u kafanama i na pozornicama, na radijima i u srcima, u svim onim trenucima kada netko sretne nekoga koga ne smije voljeti, pa se vrati kući i, umjesto da zaboravi, napiše nešto što će trajati vječno.
Legenda kaže da je Emina ipak odgovorila Aleksi….
Zoran Lucić
