Zasad se, na razini cijele zemlje drži Gudovec no od njega pa sve do Iloka karta stočnih sajmova sve je tanja. Jedan od rijetkih na toj relaciji je Stočni sajam u Piškorevcima no iz godine u godinu, a za njim ih je gotovo 20, on je, potvrdio je Ćiko Šimić, direktor Univerzala koji gospodari tim sadržajem, gubitaš.
Sajam zaradi 2.500 kuna, bez troškova
Komunalac po održavanju jednog sajma, a godišnje ih je 17-18, uprihoduje samo oko 2.500 kuna, a samo mu je trošak veterinara oko 2.000 kuna. U slučaju otvaranja dva ulaza, sajmeni dan zahtijeva angažman petorice radnika, godišnju kontrolu i baždarenje vage, velike režije… Osim toga, i sajmovi su ušli u sustav fiskalizacije.
– Tražili smo od Grada Đakova da donese konačnu odluku o stočnom sajmu u Piškorevcima, no rečeno nam je da sami ocijenimo što s njim. Dakako, mjere zatvaranja i prekidanja nečega nikome nisu popularne ni lake, iako su drugdje takvi sadržaji ukinuti, kaže Šimić. S druge strane, sajam se održava na vrijednoj nekretnini, na prostoru od 3,5 hektara koji je u vlasništvu Univerzala, a koji bi se – dodaje Šimić – mogao parcelirati za građevinska zemljišta, manju industrijsku zonu…
– I da hoćete nekome prepustiti sajam, nemate kome jer nema interesa za tako neprihodovnu stvar – kaže Šimić.
Dok u Đakovštini stočni sajam, unatoč neisplativosti, još uvijek vašari, u Baranji je on već dvadeset godina prošlost. Nekoliko desetljeća, svake prve nedjelje u mjesecu, rijeke ljudi slijevale su se na belomanastirsko sajmište. Ponuda – od igle do lokomotive, uz raznu stoku oko koje su se pogađali stočari iz Baranje, Slavonije i Vojvodine. Trajalo je to do početka okupacije Baranje.
Nakon povratka, na vašar se gotovo zaboravilo, sve dok lokalni poduzetnik Atila Bođo prije nešto više od 10 godina cijelo sajmište nije uzeo u koncesiju s ciljem oživljavanja nekadašnjeg vašara. Postavio je dva ogromna šatora, obnovio sanitarni čvor i ostalu infrastrukturu. Na Dan grada, 11. studenog, organizirao je prvi poslijeratni sajam, počastio goste pečenim volom, angažirao svirku, istočio na hektolitre raznih pića, a prilikom otvaranja je zaplakao. Od sreće ili nastalih troškova – samo on zna. Da li zbog hladnoće ili nečeg drugog, prodavača je bilo samo nekoliko, uz samo jedno grlo stoke. Tako je neslavno završila i poslijeratna sajamska baranjska priča. Vašara opet nema, a na nekoliko hektara velikoj površini ”raširilo” se stovarište Opeke.
Sve manje malih proizvođača
Slična je sudbina i valpovačkog vašara. Njegovim gašenjem prije desetak godina prekinuta je gotovo stoljetna tradicija.
– S obzirom na to da se posljednjih godina broj prodavača na vašaru značajno smanjio, a da stočnog sajma više nema već više od desetljeća, još 2007. prestali smo im naplaćivati “maltarinu” i tu godinu vodimo kao godinu službenog prestanka rada vašara – kaže Đuro Kudlaček iz tvrtke Dvorac koja je upravljala Vašarištem.
Stočni sajmovi prošlost su i u vinkovačkom i vukovarskom kraju. Iščezli su i po brodskoj Posavini, zadnji je u Trnjanima prestao funkcionirati pretprošle godine, a zatvoren je i otkup stoke u Starom Petrovom Selu u novogradiškom kraju.
– Osnovni razlog tome je neprimjeren način poljoprivrednog trgovanja u novim uvjetima, sajmovi su bili namijenjeni malim proizvođačima, a njih je sve manje – smatra županijski veterinarski inspektor Damir Agičić.
Danas kupci svinja iz ovog dijela Posavine odlaze izravno na farme, a za kupnju goveda odlaze u Gaj kod Novske, Popovaču, Babinu Gredu čiji, se stočni sajam i dalje snažno odupire trendu nestajanja.
Babina Greda se PONOSI sajmom
Rijedak svijetli primjer je stočni sajam u Babinoj Gredi s tradicijom dugom 130 godina i među najjačima u ovom dijelu Slavonije. Organizira ga Općina radi očuvanja tradicije, jer zarada je, ističe načelnik Josip Krnić, manje važna. Babogredci se, kaže, drže one stare – Bolje neka izumre i selo nego običaji! Krnić dodaje da Općina namjerava sagraditi aukcijsku dvoranu, gdje će se održavati i specijalizirani sajmovi. “Stočni vašar je naš prepoznatljivi znak kojim se mi ponosimo. Svakog 10. i 25. u mjesecu naš je dan, neki ga nazivaju i praznikom. Odemo među ljude, a dođe ih sa svih strana, porazgovaramo, požalimo se jedni drugima i, ako je sreće, pazarimo! Kome bismo prodali stoku da nema ovog našeg sajma? Kao ozebli sunce čekamo nakupce iz Dalmacije. Oni nam diktiraju cijene svinja i teladi, kojima smo često nezadovoljni, ali da nema njih, bili bismo doslovno na koljenima – ističu Babogredci.
S. ŽUPAN/M. LEŠIĆ OMEROVIĆ/I. GETTO/R.MESIĆ/M.RADOŠEVIĆ/L.ANIČIĆ/glas-slavonije.hr